Opis
Zehnija Bulić (1970)
ESEJ
Sve što pjesma izgubi u prijevodu
nije joj bilo potrebno.
Poeziju više prekrivaju zablude nego
prašina.
Inspiracija je larva,
pjesma je leptir izvan mrežice botaničara.
Ja sam pahulja
svjesna dubine smetova na koje pada.
TUTUMIŠ
Kad su došle sunedžije u selo,
utekao sam se pod repuh.
Na guvnu su prebrojali dječake
i krenula je potraga za kožicom.
Repuh pod kojim sam se krio
nije pokosio moj otac.
Pamtim sve potjere
i rupe u koje sam utekao.
S KOLJENA NA KOLJENO
Deveti im pojas opasa Tupik
Jarebazva od trećeg koljena
Od tog pojasa zajednički mlin
Prvome poodavno ukinut ja-sin.
Iz Sige ćup skući Novo selo
Novo groblje i nova rakaljka
U Firinje zalajale sjekire
Niz strminu srezana fujaljka.
Rad obraza izbila omraza
Na pradjeda okalemljen -ić
Usvojili neznanca dužnog krv
U petom pojasu zaboli trn.
Do šestog bila jedna lira
Zagonetali, držali na varu
Bilo more, ostavilo baru
Drugog cara gledaju na paru.
Zvijezda bez mjeseca osta
Atila otvori lubenice za spice
Nasta strof, mjesec padalice
Osmi pojas lovile udice.
Deveti pojas poseko Tupik
Razvigor šume ne talasa
Babina je otkrivena rupa
Naše pleme skroz se raspojasa
PALJEVCI
Posijali igle, ćuskija biće
Predu maglu, konci ko mlazi
Do šarotke potrajaće piće
Pjeva odžak, pogoreše vrazi.
Šta mi tiješ to do vrbove mace
Boš i teste, lajanje na kape
Kom rasušene, kom zauhle kace
Oko torova od zvjerova šape.
Stigo petak, ko guvno pita
Savijeni ko da puče opanke
Slabo je zrno opanulo s žita
U koza su, bogme, noge tanke.
Ne mrdaju bez olova od strave
Svima Čpaja privide izliva
Zbog trudna oka momčuljak
Učenom vodom čmičak izmiva.
Prebacila divkinja na rame dojku
Užarile se oči ka zvijezde
Kiti guslar Đuliću djevojku
Udno sobe djevojke se gnijezde.
MAHOVINA
Godovi od rita,
mapa stamena,
komiti uzglavlje,
košulja kamena.
Brada hrasta,
koza u špagu,
iz vimena vino,
mahovino.
Niska jagoda,
gola oblica zebe,
preliva labura,
mreška se debe.
Trpeza i mlada
svedena tek
mahovina prostirka,
miraz etek.
SEOBA
Izaći ćemo na prstima prije svitanja,
prije no što starci pođu na molitvu
Moja žena neće se osvrnuti na grad,
mi smo i bez okretanja okamenjeni.
Na polasku ugasit ćemo sva svjetla,
neka znaju lopovi da je kuća prazna.
U putu smijat ćemo se sami sebi
što smo vrata i kapiju zaključali.
Ići ćemo kao da je potjera za nama
Od sjutra vrijeme ćemo računati
od izlaska do zalaska našeg.
Nećemo trenuti u ovoj noći pred put
treba spremiti stvari koje ostaju
A bolje bi bilo da malo odspavamo,
pa da u putu tumačimo posljednji san
UZIMANJE VATRE
U djetinjstvu
majka bi me slala
da uzmem vatre kod komšinice.
Potom
zahladilo je okolo srca
I pobjegao sam u tuđinu da se zgrijem.
Starac
iz zemlje germanske
vraća se domu s jednom žiškom u njedrima.
ZATVARANJE KNJIGE
Dvije bliske pjesme
nalaze se na sredini knjige.
Kad se knjiga zatvori,
zagrle se duše iz dva logora.
KREVET
Majka leži na medicinskom krevetu
Ima daljinski pokraj uzglavlja
Podiže ukočena leđa
Primiče krevet k sofri
Odmiče ga od šporeta.
Dok sam na poslu,
Strepim –
Ako nestane struje, neće mi raditi majka.
NAŠE DOBA
Rastu nokti i krive se u kandže –
plijen da ne ispadne
Hodimo pod suncem
Pod mjesecom
Idemo u paru
zbog sjenke iznad glave.
Rastući, smjenjujemo se u ćutanju.
DISIDENTSKA
Biti disident u probušenom džepu
miraz je za dugo stanično čekanje
klikerijada za ženskim oblinama
sanjarenje kroz prozor autobusa, voza
divno je biti disident u sebi.
Imam veće rogove no irvasi
zato sam košutama strašan
nisam krik što cijepa korito
za lavinu da pancire stopi
zadnji u čoporu, prvi na oku
s rukom u probušenom džepu
nekada i sa pesnicom za sebe.