Opis
Knjigom Gospodari balansiranja, Almir Zalihić zaokružuje svoje antologičarsko sistematiziranje i vrednovanje književnosti sandžačkih Bošnjaka. On je, naime, prethodno (1998) sa Nurom Sadikovićem sačinio Antologiju savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka, i to je bio prvi takav projekat uopće, a zatim je (2001) objavio Antologiju savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka. Kada se ovim trima antologijama pridoda i njegova knjiga studija i književnokritičkih tekstova o književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (1999) koja ga legitimira kao pouzdanog i kompetentnog poznavatelja, onda valja zaključiti da je uistinu prava sreća da se bošnjačkim književnim stvaraocima “desio” jedan ovakav književni historičar koji se osposobio za pogled iznutra (kako se upravo ta knjiga i zove) na sandžačku bošnjačku književnost.
No, dakako, nije ovakav Almir Zalihić velika dobit samo za ovu našu regionalnu književnost nego je, izvan svake sumnje, riječ o poslu koji je obavljen na dobrobit bošnjačke književnosti uopće. Jer, ovdje se prije svega radi o jednom fenomenalnom pregnuću koje ne samo da izaziva divljenje s obzirom na intenzitet i predanost predmetu kojim se već, evo, godinama bavi, nego nas rezultat Zalihićeve energije, volje i znanja što ih je unio u sistematizaciju sandžačke bošnjačke književnosti dovodi pred pitanje – šta je i kakva je cjelina bošnjačke književnosti, to jest: kako smo tu književnost do sada poimali? A to zakašnjelo konstituiranje naše svijesti o zasebitosti, uslovnoj: dakako, bošnjačke književnosti kao cjeline nije teško razumjeti ako se ima na umu da je tek prije nešto više od 30 godina sačinjena prva antologija bošnjačke književnosti uopće (Biserje Alije Isakovića), da bi se 1990. godine pojavila Durakovićeva antologija bošnjačke poezije, a onda je prije desetak godina objavljena i ona Alefova epohalna antologizacija sveukupne bošnjačke književnosti, u 10 knjiga. Bez obzira, međutim, na te Alefove knjige – ove Zalihićeve tri antologije apsolutno imaju svoj raison detre, jer se ipak književnost sandžačkih Bošnjaka, ove antologije svjedoče to na najbolji način, razvijala kao jedan, uprkos svim njenim unutarnjim rastrganostima, umnogome zaseban tok – u svojim posebnim i specifičnim društvenim i povijesnim prilikama u odnosu na matičnu zemlju Bosnu. Štaviše, čitajući tekstove koje donose ove Zalihićeve antologije, mislim da se može itekako jasno zapaziti jedan zaseban duhovni etimon iz kojeg niče i uveliko specifičan književni svijet, sa svojom autentičnom mitologijom, tematskim preokupacijama, poetičkim linijama i osobenim prezentnim i u samom jeziku te književnosti. Potvrđuje se to i u ovoj antologiji, od najstarijeg uvrštenog autora – Ćamila Sijarića do najmlađeg – Jahje Fehratovića. Stoga je, dakle, bilo ne samo opravdano nego je i prijeko potrebno sačiniti ove knjige u kojima se taj svijet samjerava unutar sebe, kao što je, naravno, nedvosmisleno da se književnost sandžačkih Bošnjaka tretira kao dio cjeline bošnjačke književnosti. O svemu tome kompetentno i vrlo konzistentno kazuje sastavljač antologije u svom predgovoru – od onih uvodnih, sintetizirajuće postavljenih pasusa do pasaža o pojedinačnim proznim svjetovima koje ova knjiga donosi.
Ali, kao što se ne može govoriti o borbi za priznanje zasebitosti bošnjačke književnosti uopće izvan povijesnih okolnosti u kojima se vodila i politička borba za priznanje i uvažavanje bošnjačke nacije – tako i ove Zalihićeve antologije neminovno provociraju pitanja drukčije naravi. Posrijedi je, razumljivo, povijesni položaj tog nesretnijeg dijela našeg naroda, kako je sandžačke Bošnjake jednom označio Alija Izetbegović, u asimilirajućem, pa i potpuno poništsavajućem okruženju u kojem se oni nalaze. Međutim, riječ je i o tome kako smo mi, bosanski Bošnjaci, gledali, razumijevali i prihvatali, odnosno odbijali Sandžaklije. Taj dramatično destruktivni momenat osjetio je i, po mome sudu, maestralno umjetnički artikulirao Abdulah Sidran u pjesmi Razvlačenje pameti, koja ima podnaslov: Prilog raspravi o Sandžaklijama. Pitanje: Šta su, i kosu – naši Sandžaklije? – pojavljuje se u ovoj pjesmi kao refren našeg nerazumijevanja koji se kroz pjesmu tek unekoliko modificira, odnosno deklinira, a Sidran pjesmu, parafrazirajući Konstantina Kavafisa, poentira slijedećim stihovima: Tako velike biće naše hvale,/ njima, našim Sandžaklijama / – sad, evo, znamo ko su i šta su -/ njima / Bošnjacima što krvavo / i preskupo plaćaju svoj ulazak-/ u Bošnjake.
Drukčiji je povijesni kontekst na djelu u Sidranovoj pjesmi (na šta jasno upozorava ono spominjanje krvi) ali je suština stvari ista. Zahvaljujući velikom pregnuću Almira Zalihića, bošnjački pisci iz Sandžaka definitivno i na najbolji mogući način ulaze u Bošnjačku književnost.
O Gospodarima balansiranja može se govoriti na mnogo načina i sa mnogo stajališta, a ja sam radostan i počašćen što imam priliku iskazati ovih nekoliko nepretencioznih riječi. Na kraju bi se iznova moglo lamentirati i o tome da je i u ovom slučaju potvrđeno kako mi nemamo institucije što bi imale zadaću obavljati i objavljivati ovakve kapitalne projekte, te da ćemo, izgleda, još dugo vrijeme biti osuđeni na individualne angažmane. Moglo bi se, dakle, govoriti i o tome, ali – čemu?
Amir Brka
