Almir zalihić
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – ALADIN LUKAČ
Aladin Lukač (Bijelo Polje, 1976. – Gorjevac, Bihać 2003.)
Osnovnu i srednju školu završio je u Novom Pazaru. Potom je studirao medicinu u Prištini i Beogradu. Nakon toga je kratko boravio na Internacionalnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Po povratku u Sarajevu upisuje Fakultet kriminalističkih nauka i studij privodi kraju. Odbranu diplomski rada spriječila je prerarana smrt 31. jula 2003. godine, u Gorjevcu, nadomak Bihaća. Aladina Lukača i njegove drugove usmrtio je kanadski transporter SFOR-a. Istraga o ovom slučaju obavijena je velom tajni, krivac skriven, a porodice stradalih momaka i danas traže istinu o ovoj nesreći.
Knjige pjesama: Suze čuvaju hromi ljudi (1994). Gitare morte (2004), U dnu kamena (2004.) U suzi ugravirana tuga (2004) Bramaputra (2006), Sabrane pjesme (2019).
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Nadija Rebronja
Sklonost istočnjačkoj, mediteranskoj ili bilo kojoj drugoj kulturi nije danas, i nije od danas, samo čitateljska pomodnost, ni terapijska praksa (hiljade škola za duhovni razvitak, od joge pa nadalje nude put do samoozdravljenja), nego ozbiljni kulturološki fenomen. Nova duhovnost, objedinjena u pokretu new agea (novo doba), javlja se kao nova religija, neki novi duhovni esperanto, a taj talas (koji potencira ekstatičnu, oceansku povezanost sa Svijetom) nastoji zapljusnuti i našeg čovjeka, našeg pjesnika/pjesnikinju, uglavnom zadubljenog u patrijalhalni svijet običajnosti, mitova i predrasuda.
U tom smislu pjesničke knjige Nadije Rebronje neka su vrsta poetskih putopisa, potrga za pustolovinama duhovnosti, zapisi lutajućeg vjernika, onog koji luta unutarnjim prostorima duha, kako bi kazao Jack Kerouac. (…)
Poetskim tekstom Nadie Rebronje se može i trčkarati (živahnim slikama pijace, ulica, željezničkih i autobuskih stanica, prerija, podruma, andaluzijskih perivoja), ali se iznutra i klizi, rašlanjuju se misli i osjećaji, zalazi se u metafizičku širinu, jer, iznad svega, slika putovanja treba nadmašiti puko putovanje. I, ako je tačna ona Matoševa da je “putovanje poezija, a pjesnici i ljudi poetični najbolji su putnici”, nije tačan onaj dodatak: “putovati, to je gubiti iluzije…”. Nadia Rebronja je možda najbliža onoj Sijarićevoj sentenci: Putovati znači vidjeti. Što će reći da pjesnik mora mistificirati, oživiti mogućnosti našega bića, inače ostaje tek hroničarem koji će nam prenijeti strani svijet kao da nam donosi suvenir iz tuđine.
Poezija Nadie Rebronje ispununjena je iluzijama, onom bajkovitom vjerom da uvijek postoji negdje neki drugi svijet, neka druga zemlja, u kojoj bismo pustili možda drukčiji korijen, pokazali neki drugi list, u kojoj bi naša ličnost pokazala svoju višeznačnost.
Pojedini suptilno naznačeni autobiografski momenti, uz britke reminiscencije, omogućavaju nam čitanje ovih svježih pjesama kao moguću poetesinu varijantu intimnog problematiziranja malih i velikih egzistencijalnih pitanja. Nadia Rebronja ne bježi od rizika vlastite odgovornosti izlažući se stihovima zadovoljstvu promatrača i tumača svog pogleda na ono što zovemo svijet. (…)
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Zehnija Bulić
Zehnija Bulić pjesnik je jednog smirujućeg, ali opet proaktivnog stava prema stvarima koje nas okružuju. On nije pjesnik koji koketira s tugom, očajem, beznađem. Kod njega se i apstraktno tretira kao konkretno. Bulić je posmatrač očevidnog i očitog. Njegove pjesme su mudre, odživljene, preživljene. Za razliku od postmodernih pjesnika koji veoma često tretiraju slike u pokretu, on se koristi nepokretnim slikama. A upravo ti statični motivi upozoravaju čitaoca da se radnja pjesme odigrava i događa u samom tekstu. Naglasak stavlja na sada, na realni život. On nije pjesnik bunta i boli, on ne emanira rušiteljsku energiju svijeta; on na specifičan način propagira slobodu, kroz sve oblike manifestacije slobode same.
Zehnja Bulić kombinira različite pjesničke diskurse. Nakon čitanja njegovih pjesama čitatelj osjeća potrebu za racionalizacijom. Bulić ne napada, ne urliče, on i u brijanju brade vidi poeziju, zagleda se u sitnice i čudi im se kao dječak, pri čemu pokazuje stoički mir i mudrost.
Brojni su i motivi koje Zehnija Bulić poetski tretira. Ovom prilikom treba pomenuti: prolaznost vremena, seobe, odlaske, putovanja, zavičajne mitologeme, disidente u probušenom džepu. Bulić iz iz sveg glasa pjeva i igle, i ćuskije, prede maglu, zagleda se u zvjerove šape; iz skromnog vrta stvara nesalonsku, sadržajnu poeziju kojom hvata priključak s globalnim kretanjima koja su danas aktuelna. Ta vrsta aktuelizacije vremena u nekoliko ciklusa pjesama vjerovatno jeste ona zapažena novina u odnosu na prethodno probane i potvrđene forme, motive i teme.
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Redžep Nurović
Govor, pjesnički govor, jedan je od povlaštenih predmeta u poeticii Redžepa Nurovića. Čak i u trenutačnoj poziciji obnevidjelog /izgubljenog vida/ to je sasvim očigledno – dovoljno je osjetno prisustvo svijesti o pjesmi, njenoj realnosti i, ne rijetko, svijesti o njenoj materijalnosti: povišeni vid pjesničke samosvijesti u vrlo brižljivo, smjelo bi se reći maniristički građenom tkanju stihova.
Nurović spada među naše pjesnike s odnjegovanom frazom, u njegovim stihovima nerijetko ćemo čuti odjek iskustava poznog pjesništva Huseina Bašića, ne u smislu uzora već u smislu dometa.
Nurović je blizak simbolističkoj poetici i po nastojanju da pjesmu gradi kao jedinstvenu cjelinu smisla i zvuka, i po povlašćivanju tematskih u odnosu na formalne aspekte pjesme. Tome pomaže i – namjerna ili slučajna, svejedno – svedenost njegovih tema: poezija, žena, ljubav, sjećanja, boje, nestanak vida, vjera, prijatelji…
To što uopće iz tako banalnih inicijalnih slika uspijeva da izvede pjesmu, svjedoči o Nurovićevom umijeću, a moguće je da su ovdje u igri izvjesne kritičke primisli, svakako ne jako naglašene, koje ciljaju na ispraznost suvremene egzistencije. Početne slike ili se raspliću tragom lirske meditacije, ili se razvijaju u složenije sinestezijske spojeve, a dinamika Nurovićeve pjesme se mahom zasniva na kontrastu između bogatstva jezičkog izraza i siromaštva “stvarnosti” koja stoji u pozadini.
U nekoj otvorenoj kritičkoj postavci, recimo onoj koja odlikuje socijalno angažiran verizam jednog Kemala Mahmutefendića, ovaj kontrast bi izazvao protest i pobunu; u svojim gustim jezičkim nanosima Nurović se zadovoljava time da ponovi svoju predanost, koja zapravo predstavlja oblik odvraćanja od svijeta. Biti slijep, a vidjeti: “Bože, / Kako si me, moći svojom, osobio od svih drugih!// … Sve obojim svojom bojom / i bez straha da ko prijekor ne hitne mi. // Drugima su moje boje nevidljive.”
U toj spoznaji, koja nam se čas čini krajnje skromnom, a čas htijenjem koje će istrošiti sve životne snage, vidimo ključ za razumijevanje poezije koju ispisuje Redžep Nurović. U njoj se stječu njena preimućstva i njena ograničenja.
Čini nam se da je kritične tačke svoje poetičke pozicije i sam pjesnik dobro svjestan, i da upravo zbog toga tako uporno, sistemski sije po svojim pjesmama upozorenja i svjedočanstva.
-
Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića – Faiz Softić
Softićeve novije pjesme su zbirka dinamičnih i kodiranih, ponekad rijetko korištenih leksema što zadiru u mnoga životna područja i dok se čitatelj ovakve poezije ne navikne na dominantni, zavičajni jezički idiom, što svjesno bombardira i baca na koljena onoga koji je u tekst (ne)svjesno ušao, aktivira istraživačku čitateljsku svijest te se susreće s punoćom i težinom ovakvoga stihotvorstva. Pjesnik je u ovim pjesmama posegnuo za njemu dobro poznatim i neiscrpnim motivima: majka, otac, zavičaj (Bihor), melanholična hibernacija življenja. Softićeva poezija ne odiše nikakvim proročanskim zanosom, niti prometejskom pobunom. Kao što prihvata mogućnost postojanja varnice koja će pokrenuti unutrašnji požar u stvarima, tako prihvata i činjenicu da je ljudsko saznanje ograničeno i da je njegov osnovni paradoks to što teži da bude sveobuhvatno. Teme koje Faiz Softić pretače u poeziju pokazuju da se savremena poezija ponovo uspravlja na noge i da s velikim potencijalom teži da povrati svoj identitet u vremenu dominacije proznih formi, čijem iskušenju ni Softić nije mogao odoljeti. Kroz lirsko Ja razara se klasična forma pjesme, pretvarajući gotovo svaki stih u svojevrsnu maksimu, oživljavajući istovremeno ritualno, drevno i magijsko koje se vješto prepliće sa svakodnevnim.
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Adin Ljuca
Adin Ljuca (Zenica, 1966)
Završio studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Od novembra 1992. živi u Pragu. Radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Knjige: Hidžra, Menora, Prag, 1996, Maglaj: na tragovima prošlosti. Maglaj, 1999., Vytetované obrazy, Arbor vitae, Prag, 2005. Istetovirane slike, Buybook, Sarajevo, 2010.
