Hotline:0123456789
  • Login
Close
Sign in Or Register
Zaboravljena šifra?

NEW HERE?

Registration is free and easy!

  • Faster checkout
  • Save multiple shipping addresses
  • View and track orders and more
Kreiraj račun
Ili
Knjigoljubac
  • Početna
  • O nama
  • Kontakt
  • Metode dostave
  • Načini plaćanja
  • Antologija
0 knjiga
Knjižara
  • Naša izdanja
  • Antologija Bošnjačke poezije
  • Klasici
  • Izabrana djela
  • Leksikoni
  • Filozofija
  • Udžbenici
  • Religija
  • Rječnici
  • Bestseleri
  • Drama
  • Proza
  • Poezija
  • Esejistika
  • Istorija
  • Filozofija
  • Roman
  • Mistika, Teorije zavjere
  • Putopisi
  • Publicistika, Psihologija
  • Ekonomija
  • Najnovije u knjižari
  • Knjige za djecu, Lektira
  • Medicina, Alternativna medicina
  • Umjetnost
  • Kuhari
  • Knjige na stranim jezicima
  • Home
  • Uncategorized
  • Blog

Blog

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Admiral Mahić

Oznake:Admiral Mahić, Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića Categories: Blog
Saturday, December 26, 2020

Admiral Mahić (Banja Luka, 1948. – Sarajevo, 2015.)

Gotovo svi oni koji su pisali o Mahićevoj poeziji, a tim činom je na izvjestan način valorizirali, slažu se da je to poezija metafore i kontrasta. Poezija međuzavisnosti naizgled međusobno različitih sastojaka, čija se zajednička svojstva izdvajaju i ističu, a ostala potiskuju. Poezija metafore kao procesa tenzije i energije, očitovanih u trajanju jezika, a ne u pojedinačnoj riječi. Dakle, poezija rezonancije metafore – tendencije da se njezino značenje proširi i da se privuku druga semantička polja i sfere.

Kritičari su saglasni i u tome da Mahić zasniva pjesmu na empirijskim temeljima, od vrlo konkretnih pozicija, do materijalne opipljivosti, do banalnosti, paradoksa, nasilja, erozije, privida i laži, odgovarajući na izazove i iskustva vremena u kojem živi(mo) i koje prisiljava na poslušnost, šutnju i saučesništvo; osjećajući se dužnim da svjedoči i piše o onome o čemu misli i boluje i da uoči ono što se vidi i ono što se ne da lako vidjeti.

Pomenuta pjesnička kombinatorika, odnosno metaforički i začudni preobražaji trivijalne stvarnosti u smisleni poredak, nosi u sebi mnoge osobenosti i iskušenja, kojih pjesnik uvijek i nije svjestan i s kojima, uvijek, ne izvodi baš najbolju računicu. Pa ipak, pjesnik Admiral Mahić intuitivno odolijeva iskušenjima simplificiranog parafraziranja svakodnevice i banalne efemernosti, blagodareći ne samo poimanju značaja pamćenja stožera kulture, iako sve razuđenijih, ali bitnih za pjesničko rekonstruiranje društvenog bitka ili njegovih odjeljaka, već i selektivnosti relevantnog i magistralnog, koji su u stanju da stupe u kontakt sa prošlim vremenom, uspijevajući da se elementi svakodnevnog i životna trivijalnost u Mahićevim stihovima s lakoćom ogrnu poetskim oreolom.

U Mahićevom svijetu i jeziku kao da vlada nedokučivi zakon situativnih (i semantičkih) metamorfoza, brzi snimci, nalik fleševima iz noćnih mora ili polusna, najčešće ritmički transponirani u brzi, izlomljeni stih, emaniraju dinamikom napregnutog preobražavanja vremenskih, prostornih i uz-ročno-posljedičnih odnosa i veza. Riječ i stvar, jedno i dru-go značenje, realnost i privid, objekt i subjekt, sadašnje i negdašnje, neprestano se mijenjaju.

Analogan režim pretakanja naslućujemo i u uzajamnosti infantilnog, verističkog i tragičnog sentimentalizma Mahićevog poetskog govora. U njemu na gotovo nerazlučiv način pulsira čudo djetinjstva (i djetinjstvo jezika) u najbližem susjedstvu s potonjim iskustvom svijeta, posebno grada, koji je istodobno model pakla i apsurda, pa i cirkusa.

Stoga je nužno pojasniti i razložiti Mahićevu sposobnost da, pišući o krajnje banalnim i trivijalnim stvarima čovjekove svakodnevice, aktivira vrlo ozbiljne semantičke ravni, što je inače ključna odrednica njegove poetike. I, evo, u daljem tekstu, izdvojenih nekoliko bitnih i autentičnih pjesničkih obrazaca, koje treba apostrofirati, ali i iluminirati ponaosob, ne toliko zbog vrjednovanja, koliko zbog izdvajanja iz horskog pjevanja.

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA

Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.

SAMO JE JEDAN MUTA

Da, Duše! Tko god u Počitelj zaluta –

nek upita: Gdje je Muta?

Čovjek stolječima privržen visini

  1. Jutarnjoj kahvi i

večernjoj milini.

Odan vrhunskom djelu:

Familiji!

I počiteljskom čelu

i đamiji i na crkvenici –

Njegove ruke prodiru

molitva na kojoj je da ne ugasi svijetlo u pokojniku!

Al popet se treba na vrh zvjezdanog

goguta

Bosne i Hercegovine –

Popit istinu istine:

Samo je jedan Muta!

Da, Drugovi – svici! Muta ljubi bojažljivije osvite!

Nemojte da ga ranite!

PEJSAŽ ISPRED NAPUŠTENOG MLINA

Dud pao u rijeku
Na valovima
pačići sa majkom idu u šetnju
Djevojčica ljubi krompirovu zlaticu

Poškropljen ljepotom svom!
Mlinski kamen zaljubljeno gleda zrna:
iz bedra, iz pupoljka, iz koljena, iz brda –
Odasvud besmrtnost sja!

OBNAVLJANJE

Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom predsjedništva, u daljini
bijeli se planinski vrh.
kao visibaba.
Kako bi bilo da se i ja zaposlim
u zgradi predsjedništva?
Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća
i otići stražarima da traži posao.
Mogao bih biti solidan stražar, moguće
i solidan predsjednik.
Ipak, prvo bih se oženio.
Da nisam zalutao negdje
između sfera.
Treba popraviti prislušne uređaje
između neba i zemlje.
Sve su me sfere natopile
i mene ne trebaju provjeravati, meni
treba vjerovati. Iako ne znam
otkud sol u moru
meni treba vjerovati.

LIČNA KARTA

Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.
Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu…
Mjesto rođenja –  Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Lični broj –  Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce
u mentalnom minskom polju.
Adresa – Put ljubavi…
Moj put je lavirint, moj život je prehlađen,
istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali
moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori…

Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri.
Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije –
da u sebi bljesak božiji ojačam…
Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste ni omirisali…

Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug
po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
da bih platio račune… ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje
ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Zdravstveno stanje – Tuširam se transferom novca Western Union.
Dao sam Oglas u novine da mijenjam jednosoban stan
za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava.
Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu
koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Utopije.

Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!
Obično u Hercegovinu, koja je pčela što liječi akcentima
i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine,
u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja
da je marinac.
Mahić je  plivač izvrnutih džepova
koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…

U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU

Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja maestralno otvara kapije poljana
ispred autobusa koji mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježne žeravice,
dok tajni papirusi se suše
pod temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.

Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svoju ništavnost treba zafrkavati.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg se tijelo pretvara u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.

Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen razuđeni miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisa,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa ezoterijski vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…

Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca prema kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?

Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega, ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…

Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
moje budućnosti.

MEMOARI MLADOG BANJALUČANINA

Tačno u  9,29  devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta.
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu a potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa –
tačno u 9 i 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke –
probudile su me pionirske marame…
Jer prije  rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce –
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9,31 izlazim iz porodilišta
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem –
Tačno u 9,32 poskupila je struja, ali velikodušni
Dejvid Koperfild  u rukama čuva struju od 220 volti
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon –
Tačno u 9,33 ujela me pčela iz Hercegovine
i prošla me reuma –
Tačno 9,34 nana u nanulama otrčala je
u Opštinu i dala mi ime Admiral –
Tačno u 9,35 naslonio sam se na stablo
i pišao,  a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala
u Rodni list kao Admirala –
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10,36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10,37 milicionara je sravnio zemljotres!
Tačno u 10,38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10,39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i pjevao: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10,40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se
iz začaranog vrtloga –
Tačno u 10,41 razgovarao sam s anđelima  koji vjeruju
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10,42 – pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima
bunar u kojem se danju vide zvijezde –
Tačno u 10,43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10,44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom ženom
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene –
Tačno u 10,45 svukao sam haljinu s njenog tijela
i rekao joj da se ne brine –
Tačno u 10,46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica
da je zaprosim ali njena je majka ispalila
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10,47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10,48 u vozu za Plitvička jezera rođak Suad upoznao me
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj
uzici vodila psinu –
Tačno u 10,49 u vozu za Plitvička jezera u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene
bradavice na danskim grudima –
Tačno u 10,50 ja i Dankinja – u pratnji njene psine –
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10,51 u zadimljenoj birtiji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku
i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poje: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa!
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku.
Pa  kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom.
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične
gramofonske ploče –
Tačno u 10,52 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu –
Tačno u 10,53 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10,54 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice u vedrini.
Tačno u 10,55 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli
driblati… Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10,56 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10,57 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode –
Tačno u 10,58 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10,59  Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk –
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz Švedske!
Tačno u 11 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk –
Tačno u  11,01 predomislio sam se i, letećim tanjirom,
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu…

ZAPJEVALI  LEPTIROVI  NA  PLANINI  ČAVLJAK

Nas tri leptira, Adem, Milan i ja,
na zelenoj planini Čavljak kusamo žutu puru –
a modri Salko harmonikaš
razvukao harmoniku uporedo sa glasom
i sazom sred raspukle vedrine!
Ovo je priča koja je ispala iz sna planini
pošto nam je oprala veš satirom
o gradu Sarajevu što miriše na žestok paprikaš.
I evo – svi smo izljubili divotu divljine
koju je upalio jedan  sunčev zrak.

A onda nas pozdravio užurban turista
koji puši sarajevsku AURU
i smrtovnice lista.
Pitao nas je kako stići do centra grada.
a mi se strancu unijeli u lice:
Zaboga, ne idi u taj lavirint lijenosti i nerada,
bolje su ove planinske litice!
Pitao nas je, prije no što su grm preskočile crne koze,
čije smo mi duše. Šta kroz nas puše?
Rekli smo uglas: Živote naše satrle su mahaluše.
Adem je bio filozof dugokos
koji po žeravi hoda bos
dok zvijezde njuši mu stjenoviti nos.
Milan je autor ukrštenih riječi
koje ni Srbija ne može da riješi.
Na nebu mu je srce i duša
a na zemlji ljubi ga mahaluša.
Ja sam nekada bio pjesnik opojan kao makedonski mak,
rođen u znaku jarca, u podznaku krmak.
Pijem i lumpujem kao sve vojske,
jer ljubim djevu bajnu a jure me mahaluše.
Imam samo jedan izlaz.
Idi na planinu,
reče mi komšija Emir,
tamo budi leptir
sam nosi svoj nemir.

Nas tri leptira, Adem i Milan i ja,
na plavoj planini Čavljak
pojeli smo u slast naradžastu puru,
a Salku harmonikaša povukla je za rukav drugarica:
Izgorila ti džigerica!
Gospodin turista hoće da popuši još jednu Auru
dok savjete srčano dijeli:
Ostavi se priče o bajnoj djevi.

Na kraju nas tri leptira,
popeli smo se u vis još sto metara,
izvadili rilice nečujno da se turist ne bi prepo
i bratski zapjevali: Sa planine Čavljak,
popišat se lijepo!

JESAM LI DAO SVE OD SEBE?

Dok u okno voza zurim

i stubovima ususret jurim

djevojka sa cigaretom u ruci i kosom

kao svila kukuruzna

pala je u polusan

Tako lijepa i tako umorna od svoje ljepote.

Kako doći u njen zagrljaj, u krug rajskog obzora,

kako je otrgnuti od sna

i sakriti je između listova moje nevažeće

zdravstvene legitimacije?

Ostavljeni su mi samo vozovi što jure

u neznanstvo

drugog razreda

i veliki bijeli brodovi u plavim lukama

što bljeskaju na zrelom suncu.

Ostavljeni su mi prizori u glavi,

djevojke što plivaju sa mnom između lađa

mirisnih od nara i smokve

koje ne srećem ili koje me ne vide.

I niko ne tone, sve se rađa iznova

u istom bljesku nepobjedive nježnosti

Ali kako sada, u ovom životu…

Kako pasti u kose neznane djevojke

čije su ruke izujedane kokainskim iglama?

Želim dijete da imam!

da me primi svijet, da me uzvitla

snažnije od bure! Duša glasno da zri

u mjesečevoj visini, kao žitno polje.

O životu koji nemamo da čavrljamo i pjevamo.

Nas dvoje ujedno, i njena ruka sakata, jer

ne mogu dati sve od sebe bez istine ljubavne!

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Selim Arnaut

Oznake:ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Selim Arnaut, Selim Arnaut Categories: Blog
Saturday, December 26, 2020

Selim Arnaut (Zenica, 1962.)

Poetika Selima Arnauta  je po svemu suprotnost modernističkom nasljeđu u shvatanjima poezije, a prije svega onom tipu mnoštvne komunikativnosti i naglašene jasnosti kojoj su strane niskoretorične kategorije. Pjesnikova sudbina, međutim, gotovo da je u svemu odredila i u novim poetičkim i recepcijskim okolnostima nakon ratnog pakla 1992-1995, produžila modernističku predstavu o udesu pravih pjesnika, o njihovom uzletu, tragičnom padu  i padu ponovo stečenom. Arnaut je, sticajem okolnosti, jedan od posljednjih pravih, ukletih pjesnika u bošnjačkoj i bosansko-hercegovačkoj poeziji i vjerovatno jedan od rijetkih za čiju se sudbinu interesiraju i znalci i čitaoci, praktično koliko i za samo djelo, iako danas i ovdje, siguran sam, uvijek više intrigira nečija sudbina od nečijeg umjetničkog djela. Možemo, dakle, ustvrditi da je Selim Arnaut pjesnik s djelom (doduše ne preobimnim) – i što u modernom dobu i nije tako često – pjesnik sa sudbinom. Ovo dvojstvo kao da nije moglo da mimoiđe takvu vrstu tvorca (“Ako Bog bi htio /da se igra / Klikera / Sa mnom na ovoj Zemlji / Ja sam ozbiljan“, kaže pjesnik u pjesmi Šara na prozoru) i takvu vrstu približnosti poete samom univerzumu, makar taj univerzum u ovom slučaju zamislili i kao “patetiku uma“, kako Branko Miljković, jedan od najuticajnijih pjesnika bivšeg YU prostora, priklanjajući se Valerijevoj definiciji, imenuje poeziju.

Selim Arnaut se može uzeti kao paradigmatično stanje moderne bh poezije u jednom njezinom historijsko-poetičkom trenutku. Svijet njegove poezije jeste dosljedno dematerijalizirani svijet. Unutarjezička realnost je postala polje razumijevanja koje se ne tiče same poezije. Jezik lišen referencijalnih obaveza i nužnosti, morao se okrenuti samom sebi. Poezija se otuda okreće poetici: razumijevajući sebe, poezija razumije i ostale oblike iskustva: “Od svega što jesam / Ja se raspadam, kao u / Malome romanu o jednome Monarhu“. Ontološka ekonomija modernog pjesništva potvrđuje se tako i u slučaju Selima Arnauta i u slučaju novijeg bh. pjesništva. Riječi su se razišle sa stvarima i ma koliko da su izmijenjeni mehanizmi posredovanja globalni poetički horizont nije presudno izmijenjen. Pjesma oslobađa refleksije da bi uvijek iznova potvrđivala svoje referencijalno važenje. Sudbina poezije je neodvojiva od sudbine jezika. Poezija riječi ne shvata kao sredstvo komuniciranja i konverzacije, već kao sredstvo dokazivanja i otkrivanja bića. S druge strane jezik je, danas, svjesniji svoga siromaštva negoli ikada ranije, dakle jezik nije samo sredstvo komunikacije već je i sredstvo samorazumijevanja.

FOTOGRAFIJA IZ 1962.


Majka gleda kroz prozor, u nebo,
u veliku, velursku, pozivajuću
protupriliku.

I prstokršljivo je osmjehnuta.

Nema stola.
Nema sestrice, nema
dozivanja sa svojim tijelom.

Uljudno,
sa distance,
peć grije atmosferu
roditeljskog doma.

Ali oca još nema.

Svi čekamo oca.

Kad otac uđe u sobu,
soba stekne ćoškove.

 

 

 

STANOVANJE

 

Sjedimo u sobičku, sklepanom

jedva, od razvaljene

kolijevke.

 

Nad našim glavama,

nadgrobnim, tek osvanulim

tek pomilovanim,

 

zuje,

lete na jug,

muhe.

 

 

 

SAMAC

 

Nikog u kući nema,

sem tebe koji otvaraš vrata

 

mjaukanjima,

vlastitom kašljanju,

koji se ujutru spotičeš

o ruku

što prinosi razbijenu šolju,

u kojoj drhti kajmak,

 

nikog

 

pomjeraš svoje tijelo

kao televizijsku antenu

nakon nevremena

 

nikog osim tebe

 

i tvoga lika

uredno položenog

među uštirkanim košuljama

 

 

 

SMETLJARI, PERO

 

Marljiv kao razgažen mravinjak,

drevnim bojicama crtam svoju kost.

 

Bočice sa lijekovima,

svjetlucaju na prozorskoj dasci kao riječi

i na rane su popali

 

U daljini: nečiji obli potiljak,

zaleđeni plovak, i trom

glas kroz šljunak

grca.

 

Put podsjeća na podvijen rep.

 

Ujutro smetljari odnose pero,

žene iz ponjava istresaju vruć prah.

 

I dan,

na par sati unajmljena dadilja,

ulazi u stan.

 

 

 

PREPOZNAVANJE. ZALUD

 

Druga kuća.

Vidim to po vratima

izašlim u susret.

Druge, možda ljepše, prizore

prozori opisuju nazirući me.

Bol, ipak

ne bira predjele.

Bor bira nas.

Kao da više ne sanjam.

Kao da neko budi

avgust vojničkom cokulom.

I, uvlači se u sobu

kroz nježnu ženstvenost zavjese

brbljanje sa pločnika.

Niče list.

I latica.

Ista jeza.

Isti mravlji umor.

Isti nered – kao vaza

na sredini stola.

 

 

POSLJEDNJA PEPLA

                                                                                 “Jedite svi.“

                                                                                                 Biblija

Oni su vlasnici tirkizne prozirnosti sjevera

Njihovi nailasci šumskom stazom propraćeni su

Zlehudim dogovorima

Žene iz okolnih krajeva prepoznaju rumske vlasi s

njihovih halja

Njihova imena su nježna kao postave na svadbenim

 odijelima

Imaju trajna prijateljstva koja svjedoče plaćeni i

Ugledni svjedoci. Oni žive u tuđem pamćenju

To je njihovo boravište

Sve što je oko njih smatraju ukrasnim odijelom

Orbitaciuma, Oni nemaju partnere, imaju šaptače

Posjeduju teritoriju kuloara, to je prostor staklene

Imaginacije, Njih poštuju donosioci vijesti

Oni mjere nezasluženo, imaju sedam godina uvijek

viška

Niko im nije dosadan i vole klimati glavom

Trguju ženama koje nose naočale i imaju isključivo

plavu kosu

To su žene zanosnih pokreta rukom

Oni ne rade posao. Oni su posao

Njihov se posao sastoji od obožavanja

Svakog drugog osim Boga

Znaju one koji se klanjaju kumiru od zlatne sedre

Bogohulji uzimaju kao revnu nagrade

Oni znaju kamenja odronjeno na putu

Njih interesira rasplet, traže one koji će se Umiješati

Vole da se u izvještajima njihov strukturalni identitet

Mistificira, Svoju vještinu skrivaju u Drvodjeljinim

Opilicima, Njih ne priznaju, njima se umiljavaju.

Popravljači, oni su ti koji poznaju čestite Planove

Trguju porodičnim fotografijama

Nađenim u Ruksacima

Mrtvih vojnika

Vjeruju u tajni esnaf i plaćaju članarinu

Oni stoje na vratima koja označavaju kraj Trgovine

U njihovo podzemlje Dvojnih knjiga

Ulazi se s Preporukom

Odvagnutom odnosom između nečujnog i buke

Njihov najunosniji posao bili su suveniri u obliku

Mrtvačkih kovčega, što su služili kao privjesci na

Ključevima soba u priobalnim hotelima

Niko nije došao na gozbu, zvao se film što su ga

producirali

Umijeće obalnog hoda. To je njihovo umijeće

Blizu, to je jedina mjera koju poznaju

Oni će iskupiti sve šumove koje naprave naši koraci

Oni oblikuju prah spao sa Pečata

Kruna je obavještajni alat.

 

 

 

PLACEBO

 

 

Na mojoj fotografiji

Iz posljednjeg muslimanskoga svjetskoga rata

Ostali su trazi

Ruža

Najmlađa

Djevojčica

Koja je brala trešnje

Četrdeset hiljada volova

Brizgaju savsku prašinu

Zašto svojim odrezanim

Noktima gađam zid

Vodiš me zubaru

i ja se pretvaram u siluetni

Dušek na plaži po kojem liježeš

Ti nisu trudna ti si

Jeckey Ballons

Zapadno nebo, crveno kao tvoje neznanje

U jesen, kada jesen traži tvoje rame za svoju cvat

 

Ona me šalje

Bićima presvučenima u čovjeka

 

Negdje, među

Instaliran kazališnim mučionicama

Gdje živim kao mladi anorbi

Ja nisam racionalan

Ja sam teocilan

 

Radio je javio:

Ne izgovara se Amerika,

Kaže se Amerija

Ne kaže se Narodna Republika Kina, kaže

Se Kinezija

Busodrom

Tijelo je samo napravilo krevet

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Husein Bašić

Oznake:ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Husein Bašić, Husein Bašić Categories: Blog
Saturday, December 26, 2020

Husein Bašić (Brezojevica, 1938. – Podgorica, 2007.)

Može se slobodno reći da Bašić svoju poeziju počinje od jezgra straha kao osnovne ontološke činjenice i suštinske teme čovjekove psihološke egzistencije. Taj strah kod čovjeka se ponajprije manifestira kao začuđenost pred mračnim silama kosmosa i zajednice koja ga okružuje. Imenica  strah je u sebi statična i zatvorena. Imenicom se označava tačno određena stvar, pojava i na izvjestan način se može omeđiti. Ima svoj početak i kraj ili pak rubove koji je omeđuju /Čuma (Kuga, Imaginarno biće koje otima djecu), Utra (žetelica smrti koja svoja sječiva upire u sve naraštaje ljudi), Tmuša (tmina u nekom prostoru), Džehenem (Prebivalište grješnika i mjesto patnje u kome se nalaze različiti demoni i đavoli), Lubina (Crkotina, truplo, mrlina), Pizma (Zagriženo neprijateljstvo, mržnja, pakost, zloba)/.

Kada se pak umjesto strah upotrijebi bojati se (plašiti se), tada se stavlja naglasak na glagol. A glagol je u sebi otvoren, dinamičan, podložan promjenama i utjecaju, te osoba koja se boji može utjecati na vlastito psihofiziološko stanje. Šta strah krije iI proizvodi u čovjeku? Možemo li označiti koji je to dio čovjeka u kojem prebiva strah ili nepovjerenje? Ovo su samo neka od pitanja koja Husein Bašić postavlja sebi i čitaocima, a protiv  emotivnog i općeg čovjekovog pasiviziranja, da ne kažem paraliziranja pred činjenicama koje proizvode strah. Živimo u kulturi jezika u kojoj je uvriježeno u sličnim okolnostima upotrebljavati imenice, te time biva teže i promijeniti uobičajeni način govora, no nije nemoguće. U okolnostima u kojima se izrazito bojimo moguće je upravo tada upotrebljavati glagole  te pokušati vidjeti što možemo učiniti kako bismo se manje plašili i kako ne bismo bili puke žrtve vanjskih okolnosti, nego i aktivni sudionici onoga što proživljavamo. Strah je normalna reakcija na nenormalne životne uvjete koje osoba percipira kao određenu opasnost koja se u kontekstu događaja koji se pjesnički tretiraju ne može izbjeći, ali pak pomaže da se i dalje osjećamo slobodnim. Kad ne postoji mogućnost bijega od izvora straha, tada dolazimo do kompleksnijih psihičkih i umjetničkih procesa. Suočiti se sa strahom je  veliki dobitak za svaku osobu, za porodicu, za nacion,  za društvo. No da bi se suočili s izvorom straha potrebno je imati povjerenja u sebe i u druge, u životne ciljeve, svjetonazor, kao i raspolagati određenim znanjem. Pod znanjem ne podrazumijevamo samo intelektualno znanje nego i emotivno i društveno znanje, emotivnu inteligenciju.

UTRA

Zagrižena i nerazlučena

U živo meso. U talog krvi. U neprosuto

sjeme. Kao čuma. Kao groznica

Svemu i sebi kidisala

Ništa da je pomete. Ni zatre. Rominja

Njena čeljust kroz krv i tijelo. Osviće

Budna. Glad joj u zijevu sijeva

Snaga kipti u očima

Svršava klanje. I traje.

Noć je nagrezne stravom. Jara je

Prenosi u beskraj. Na ponovljeno

Hodočašće. Još jedno jato da zabavi.

S ČUMOM U LUBINI

Išli su istim putem

U poharu

Sa čumom u lubini.

Opominjala ih je na glad i žeđ

Dijelila s njima zalogaj

Bratski.

Kad nijesu imali šta da piju i iju

Čuma je pila i jela

Njih.

Najzad: ona je samo preživjela

I sitapjana prešla

U drugo stado.

BALIJIN GROB

Kad razvališe Balijin grob,

Ne nađoše u njemu ništa,

Do li mirišljavog kamiša

Kojim je Balija tukao zmije

I jedan šuplji zub

Kroz koji je srkao

Burmut.

Malo poniže

Gdje se prosula njegova kičma

Zemlja se urajetila,

Kao da se od onolikog Balije

Od onakvog delije

Sve skamenilo i svelo

Na tričetiri rohava

Kamička.

Uzeše ih i baciše u temelj puta

Što vodi preko Balijine kuće

U tmušu.

OPET KUGA U SARAJ’VU

Opet kuga u Saraj’vu  piše Šefki Bašeskija,

Kao da je juče bilo: Knjiga mrtvih sve punija.

Šta su Derviš i Tvrđava? Most na Drini i Neretvi,

Kad ih predaš zubu smrti i potopiš u otrovi?

Kuda noću da polete Berberovi rajski konji,

Nebom, poljem i kamenom  kuda viju karakolji?

Šta su žad i suho zlato na slikama Ljubovića,

Spram ognjišta u ognjištu, ispod Trebevića?

Gdje su knjige Ćamilove, Dizdareve, Skenderove,

Spram bunara punog krvi i košmara?

Šta su zdanja i muzeji, galerije i džamije,

Šta Povelja, šta Hagada, šta su crkve i mošeje?

Ko će ljubit’ kao Omer i Merima? Ko će tužit’ k’o Morići,

Ko će više pjevat’ pjesmu Hasanagi i kaduni?

Koje vino iz Mostara Hamza Humo neće piti,

Koja pjesma o Emini nikad više neće biti?

Šta su oni što se zalud mole Bogu: pravikrivi?

Žedni, gladni, u podrumu? Ko su mrtvi, gdje su živi?

Šta je Sidran, gdje je Marko, imaju li riječi, bolan,

U Rječniku, bez mjeseca i bez sunca, u logoru?

Dok aveti lete nebom, Sarajlije u džehenem…

Noć sve duža, vatra jača, razum nijem…

PRED SVAKIM DOMOM

Tako dođoše doma

Bez srca,

Mrtvi od straha

Da neće moći

Umrijeti

Kad za to

Dođe hora.

I one puške

Mržnjom

I olovom

Do grla

Zališe dobro.

S uzmom pod krilima

Krenuše kolo,

Naokolo,

Redom,

Pred svačijim domom.

RIJEČI POSLIJE SREBRENICE

Prolog

Poslije Srebrenice može se samo nemušto grcati,

Nemoguće je sabrati riječi i čini za zločin,

Neprilično ih je (tako) zvati,

Treba nešto (mnogo) jače,

Što se ne da ispjevati (isplakati),

Što se ne može izreći.

Nema tih riječi i čini,

Nema krika

Ni glasa,

Bolje je skupiti travke i kamičke,

Kuda su prošle njihove sjenke i štake,

Kuda je kapao mozak,

Dijelila se duša na pacmilke,

Rječitije od svake riječi,

Slikovitije od svake slike.

Poslije Srebrenice

Neko će ipak htjeti da sroči pjesmu,

No izdaće ga riječi.

2.

Srećni da su oni

Što očima porinu tim u nedoklano meso,

U moždanu kašu

Natraške padoše

Na kućni prag,

Na izrovašenu zemlju.

Toga dana dželati su imali žnjetvu,

Kao u najplodnijim danima smrti,

Ne samo u zemlji Bosni,

Već na svim poljima svijeta,

Gdje se žnjelo i bilo

Nemilice­hametice,

Koliko se moglo micati brže i više,

Kroz raspoložive i raspoložne cijevi.

Isprobane su sve mogućnosti rata,

Tekli su potočići krvi,

Iz nebroj proreza i pritoka,

Cijedili se i ručili kroz golema polja slave.

Samo sugeler-ale, zadrigle i p’jane,

Ispijale na dušak vrčeve ljudske krvi

I sporile se o broju pobijenih.

3.

Kroz golema polja mraka

Vidljivi su bili obrisi žnjetve,

Razori i vlačezi,

Lovina je bila pretila i puna –

Odavno se tako lovilo nije.

Kapala je krv i žmarila bučka,

Ponekom lešu još bili su damari u podgrlcu,

Grčio se mali nožni prst,

Kroz zvurke i rane

Ulazile – izlazile

Dihanije.

Neki su nedotučeni i priklani

Netragom nestali –

Otpuzali su k’o zmije bez glave i repa,

Gdje se nije smjelo otići.

Znalo se: ako prežive,

Biće strašni svjedoci

Na Božijem sudu

I Sudu za zločine.

4.

Poslije velikog slavlja,

Valjalo je pokriti tragove i brazde,

Sabrati mrtve,

Dotući žive,

Baciti ih pod zubate gusjenice,

Pomiješati sa zemljom i lišćem,

Strpati u rupčage,

Da se ne poznaje,

Da se ne vidi i ne čuje dok oni odu.

Nazirao se jasno učinak strave

(Gusjenice nijesu mogle sve da zdrobe),

Ostavile su za sobom mesnate brazde:

Lobanje, rebra i druge kosti,

Prste u travi i lišću,

Kosu na trnju i granju,

Upletnjake, šnale, dugmad i strize,

Muštikle i tabakere,

Metalni izlizak koji je mogao biti prsten,

Modri očnjak, minđuše, kopče i igle,

Lutke bez nogu i ruku,

U krvi smočeni dinar,

Jezik pregrižen i zemljav,

Đerdan prosut u travi.

5.

Potom je stalo sve sto gmiže, hodi i leti,

Skamenilo se u bespuću,

Sve što je dotad moglo da se vuče i miče,

Puževi, zmije, ježevi, vjeverice, šumski miševi

Zakorjeli su u krvi.

Umrli su u obilju prejake hrane,

Od žestoke žeđi

I nepokretnosti.

Planine su jedva pihale dušom,

Prskala je žuč i kapale oči,

Micale su se grane i kosti,

Mravi su osvajali visinu,

Mravi što nema mjesta na koje neće stići.

O nebesa! O zvijezde! O planine! O šume!

Blago vama!

I po sto puta blago vama!

Za iskonsko sljepilo!

Za kameno srce!

Jer: ovo se nije moglo vidjeti i preživjeti!

6.

Pticama zaoloviše kljunovi,

Slijepiše se krila,

Oči zakorješe u skrami,

Kandže srastoše za put i kamen.

Više se ne ču ništa: ni ah, ni oh…

Samo su muhe bile halapljive i horne,

Padale su oblakom,

Ogromne modre muhe

S kraja svijeta,

Na veliku gozbu

Koju su im priuštili pretili đenerali.

Trajao je još dan velike pobjede,

Pobjednici su ispijali čabriće krvi,

Naiskap,

U slast,

Kako mogu samo pobjednici da piju krv pobijeđenih,

Ližući pritom ljepljive čokolade,

Koje su ponijeli za paradu i slikanje.

O svijete! O gade! O velika huljo!

Zašto si zaćutao?!

Zalud ćeš se iskupljivati lažljivim riječima

Mrvicama hrane,

Ubiće te sjenka Srebrenice!

7.

Il’ možda hoćeš da čuješ:

Nije bilo ništa

Nije ni bilo Srebrenice.

Ko ipak ne bude povjerovao,

Treba mu reći, nek opet čuje:

“Bog je u ovom mandatu bio Srbin!”[1]

Zato je dopustio toliko klanje,

I žrtve.

Još mnogo dana potom,

Pristizale su aveti i sjenke,

Sablasti skliske,

Providne lobanje,

Oči­kaplje,

Nijeme i slijepe lubine,

Kosti štapovi i kosti štake.

Niko nije umio da kaže

Kako je

I je li zaista preživio

Smaknuće Srebrenice.

Epilog

Najzad, zbogom kvarljive riječi,

Ništa se u vas ne može udjenuti,

Nijeme ste i prazne k’o razbijene ljuske.

Nema poezije ni anti­poezije,

Ne postoje metafore,

Nema slike koja se može otisnuti

Preko smuzganog mozga,

U vreloj krvi,

Sve što se bude reklo i čulo

Biće i ostaće

Kao da nije bilo Srebrenice.

Bože moj!… Bože! Da li još tamo živi iko?

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Mehmedalija Mak Dizdar

Oznake:ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmedalija Mak Dizdar Categories: Blog
Saturday, December 26, 2020

Mehmedalija Mak Dizdar (Stolac, 1917. – Sarajevo, 1971.)

Poetska misao Maka Dizdara u knjizi Kameni spavač pokušava prenijeti u jezik istinu Svijeta, Bit onoga što jest, smisao otvorene Sveukupnosti. Makova misaona poezija nije antropološka ili psihološka, nije literarna ili estetička, jer njeno središte nije samo “čovjek”, jer ona – na svom vrhuncu – prestaje biti “poetska”; ona nije ni mistička, duhovnička, religiozna ili ateistička, njena snaga ne leži u društvenoj ili nekoj drugoj pobuni. Ta poezija zacijelo prolazi kroz negaciju i napor za prevladavanjem ljudske subjektivnosti, kraljevstva umjetnosti i estetike, Boga, utvrđene religije, ateizma i društva bez duše, ali na tome se ne zaustavlja. Mogli bi smo tu poetsku i misaonu riječ što prkosi svemu i ničemu, sveukupnosti bitka i ništavilu što uništava svijet – nazvati metafizičkom, no ona sama to ime ne bi prihvatila; makovska potraga za identitetom prolazi metafizičkim brazdama, nastojeći da, istodobno, pronađe novi put; ona se upušta u, kako ih on sam naziva, metafizička putovanja (pronaći pravi izraz iz Makovih objašnjenja ili iz starih bosanskih tekstova), pokušavajući da ih, istodobno, prevlada.

Makov pokret otvara prostor na velikim silama što, pojavljujući se iz središta svijeta nasrću na smrtnike: život i smrt, ljubav i razdor, rat i vlast; on prenosi jezik i misao njihovu prividnu i skrivenu istinu, njihove nesretne i sretne trenutke. Taj poetski pokret crpi svoj zanos iz samog srca prvotnog jedinstva: govoriti, stvarati, činiti, jedinstva što sadrži ono što se očituje kao riječ/slovo, stvaranje, djelovanje. Mak Dizdar obuhvaća ono što ga obuhvaća kroz oblike i djelokrug razotkrivanja velikoga djelokruga Sveukupnosti.; on ispituje više sile sveukupnoga bitka: božansko i religiju, riječ i fenomene svijeta, povijest i filozofiju; Dijete bogumilske luči on se otvara novoj snazi i usuđuje se ispitivati tehniku.

Mak istražuje  ritam i smisao postanka opće povijesti, mjesta gdje se odigrava sudbina Bića, u vremenskom slijedu. Te povjesti što je napustila herezu da bi se smjestila na istoku i zapadu, što je imala svoja razdoblja, što je bila i otomanska i ugarska i slovenska i srednjovjekovna, moderna evropska povijest, da bi najzad postala planetarna. Makova poezija odražava budnom historijsku memoriju, i poezija je planetarnoga svijeta. Ona je poetsko poimanje putujućeg svijeta, svijeta u kome istina više nema mjesta ni prebivališta, smrvljena u trci planete što ispunjava sudbinu kroz sva svoja zastranjenja, sva svoja skretanja, sve svoje promašaje. Zemlja ljudi, tlo na kojem se odigrava sudbina otkrivanja svijeta, postaje ono što jest, lutajuća zvijezda ta Irrstern koju se Holdelrlin usudio imanovati i u nju zadrijeti.

KOLO BOLA

Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola


Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega


Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suđenog dana


Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

Kolo do kola od bola do bola…

MODRA RIJEKA

Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

PUTEVI

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene

Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)

Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka

Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna

Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga

Ali to nije sve

Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina

A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora

Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice

Ali to nije sve

Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću

Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala

Ti ne znaš s kim
Imaš posla

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe

Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)

Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene

( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični

Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.

SLOVO O SMRTI


Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrcu je samo obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda

SUNČANI HRISTOS

Ni život ni smrt ne pripada meni

Ja sam tek onaj koji je u sjeni

Onog što u vremenu se

Ovremeni

Ovdje je prisutan onaj

Kome zavidješe crni zakonici

Objesiše ga u šesti č as onoga dana

Pred njegovim č udom zanijemiše žreci i vojnici

Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta

Raširivši ruke od prsta do prsta

On pobijedi

Smrt

Smrt ga tražaše al ne nađe ništa

Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi

Ostao joj samo obris znameni i prvi

Put za nešto smrt zube nije imala

Gle kako sad bezglavo skače

Plače i rida očajna

I mala

Ni život ni smrt ne pripada meni

Ja sam samo onaj koji je u sjeni

Onog što mu smrt ne mogaše ništa

Onog što pretoči se u stub

Sunčani

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni

Iz zatoka tvari iz te tvarne muke

U ona daleka sun č ana počivališta

Pruža Ruke

HIŽA U MILAMA

Djedovska tu hiža bi stvorena
Krepča da krepost
U srcima
Ostane

Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage
I velikane
Srčane

Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane

Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuje se
Protiv
Vojne

I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica

Za sve one što u vijeku bježe
Iz svoje hiže
Koja im se
Ožeže

Iz širokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
Lomače
Leže

Ispod visokih krvnikovih vješala
I križnih
I kužnih

Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
I velikom
Teže

Za sve one što pravu riječ
U pravi čas
Rekoše

I na stazi krvavog ishoda
Što ruku im
Otsjekoše

Za riječ da hljeb je hljeb
Da vino je vino
A voda da je
Voda

Za one kojima su meso smudili
I ognjenim pečatom
Čist obraz
Žigosali

Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Božije

Za one kojima su jedini jezik
U grlu iščupali
Jer datu riječ
Nijesu
Odali

Za one koji su bez suda osuđeni
Da umru na repovima konja
Između dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika

Neka je ova djedovska kuća
Vazda i širom
Otvorena

Za one koje su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rasije
I Arkadije
Proklinjali

U omami teškog tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Mačeva

U tome gorkome koru
Riječi od Kuzme
I od Damjana

Za one koji su trikleto kleli
Jer još ih nisu
U svome mlinu
Samljeli

Neka je djedovska velika kuća
Uvijek i širom
Otvorena

Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care

Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare

Za njihova moćna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare

Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitničare
Ne mite

Nego ih uvijek jasno i javno
I ruže
I kude

Neka su vrata djedovske hiže
Širom otvorena

Za one što na mučnom ročištu
Znaju za riječ
Blagu i
Čistu

Za riječi koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Bliže

Za one hude što život bez jala žive
A život im se
Povazdan
Ruga

Neka je otvorena za neznanog brata
I neznanog
Druga

Za one koji u tmici svoje tamnice
U čami svog čamovog tijela
Zbog toga pate

Žudeći da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude

Da se svi oni konačno
Sa tim slovom
Zbrate

Neka je djedovska hiža
Širom otvorena
Posvunoć i
Povazdan

Za onog što davno je već pošao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka

Al zna da stići će jednom budan
Tamo gdje
Nekto ga
Čeka

Neka je zato djedovska hiža
Otvorena
Širom

A ako li kto ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadno
Zatvori

Neka se hiža djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši

U obor čađavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se
U veliko ništa
Neka se
Satvori

Neka se u njoj
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije

(Oprostite svi vi
koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi kletvenika

Ali hiža djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Ismet Rebronja

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Ismet Rebronja, www.knjigoljubac.ba Categories: Blog
Saturday, December 26, 2020

Ismet Rebronja  (Goduša, Bijelo Polje, 1942. – Novi Pazar, 2006.)

Rebronjino pjevanje jednim je dijelom satkano od zaboravljenih skaski, neobičnih bića i predmeta koji u sebi kriju neslućenu simboliku i on ih vinuvši u šire vremenske prostore približava suvremenosti tako što ih oslobađa njihovih gotovo okamenjenih značenja, da bi ih, oživljene i modificirane učinio medijima za lirsko kazivanje i viđenje; dok je, s druge strane, aktuelno specifično poimanje historijske svijesti, osobeno i vrlo rijetko u jugoslavenskim književnostima. U promatranju historijske prošlosti svoga naroda, koje ima smisla ako određuje i objašnjava sadašnjost ili tu istu sadašnjost na jedan stvaralački način prevazilazi, Ismet Rebronja,  opredijelio se za ono što je suštinsko iskustvo; dakle, nema sentimentalnog, patetičnog lamentiranja nad prošlošću već se o njoj govori sa izvjesnom ironičnom distancom. Smatrajući da historija balkanskog tla ima neke zakonitosti koje se odnose i na historiju bošnjačkog naroda, Rebronja sudbinu svoga naroda posmatra kroz sudbinu tla na kome je on desetak i više vijekova nastanjen. Na tom balkanskom tlu, Rebronja priča o narodu koji se suočavao sa svim zlim vjetrovima, sa svim nepogodama koje su tutnjale, sa svim burama koje su nailazile i prolazile, sa svim mijenama koje su određivale njegovo sveukupno tragično iskustvo. Savremenost je postala na taj način određena prošlost, mijenjali su se okviri življenja, ali je sudbina življenja ostajala ista. Jedna ista historijska situacija na Balkanu ponavljala se kroz vijekove. Nosioci i tvorci historije imali su različita imena i različite ambleme, mitovi su prelazili sa jedne ličnosti na drugu, ali se ishod historije kretao u jednom pravcu koji je mogao da se predvidi i koji je istovremeno bio nepredvidiv. S jednim tako jasno i precizno formiranim osjećanjem historije i tradicije, Ismet Rebronja je o prošlosti mogao govoriti bez povišenog tona i bez patosa, sa reskom linijom ironije u intonaciji.

U novim pjesmama Ismeta Rebronje vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje nisu dvije različite stvari. U tim pjesmama zbiva se jedno, ovo naše, vrijeme. Tlo na kome živimo, tlo je starih civilizacija, ratova, buna i revolucija, njega su pohodili kuga i glad, isto tako kao što su ga pohodila zla u ljudskom obličju. Mitovi koji su nastajali su dio svakidašnjeg života i granica između stvarnog i nestvarnog nikada nije mogla jasno da se povuče. Kao što sve prolazi ali nikada ne može proći jer ostaje u svijesti, Rebronja ukazuje na historijsku situaciju čovjeka našeg vremena koji se suočava sa iracionalnim tendencijama zla koje žele da ga satru u prah i pepeo.

PREĆI PREKO LIMA

I

Lim ima boju ukvarenog testa. Lim je
opštost vode. Besciljna količina. Postoje
i takvi ljudi koji u vodi limskoj vide
svadbe riblje, glave ludačke, šoferske.
Drugi pak ne mogu Lim da premoste, jer su
lađe uklonjene, lađari zaspali. Ima lađara
koji su zaboravili da su lađari i lađara
koji su nestali.
Ja nikako da pređem na drugu obalu Lima.
Ne dozvoljavaju mi krečari, predmeti, sedi
profesori, konjokradice, mutavci, krda,
vikači,
hajkači koji izgone zveri,
a one beže iznad lipa, iznad njiva.
Pokušavam da preplivam, ometaju me
belouške,
čak i otrovnice
Molim lađare, lađara nema,
neki su otišli na more.

II

Kako preći Lim, pitam goniče,
pitam kiridžije,
prodavce duhana, prodavce soli pitam,
proizvođače brezovih metli
sa trgova gospodskih,
svirače, kradljivce zvona, čuvare stada pitam.
Kako preći Lim.
I niko ništa neće da mi kaže.
Neće da kažu konjanici, trkači, kočijaši,
drvoseče.
Neće da kažu skupljači fotografija
za uveličavanje.
Neće karavlasi, niti njihove igle, brdila, sita,
vretena, njihov majmun.
Neće da kažu zadružni čobani,
neće merino ovce, neće.
Neće sveštenici, neće upravnik pošte,
sef neće,
kancelarije neće.
Vodeničari neće. Lim ne mogu da pređem.

III

Neće.
Neće
svadbari,
Nemci,
neće
kumovi s Rudeša, neće,
iznose so i krevete iza baraka,
iznose olovo, žicu, otpad,
nose kućama,
grade avliju.
Neće rođaci s Taluma, smiruju žene
što psuju mustaće bajraktarske,
oficire stare stajaće vojske.
Neće
prosilje devojačke,
zavrzlame.
Niko ništa
neće.

IV

A Lim je opštost. Kako da pređem
na drugu obalu.
Da uhvatim kobilu za rep, pa da pređem,
al vlasnici kobila besni, viču:
Ista je ista… kao u carice kao u magarice!
A Lim je opštost, potajna filosofija,
čaša vode
Aleksandra Makedonskog,
rakija svadbarska,
farmersko mleko.
Lim je
Lim. Izgore Lim!
Ali kako da pređem Lim. To more morsko.
To čudo svetsko.
Taj Lim.
Ako pređem Lim, mogu da postanem moler,
bagerista, skretničar,
da imam kapu državnu, kapu kapsku,
ako pređem.
Mogu da budem činovnik, pisar, limar,
mogu da budem pisac,
mogu da idem u Nikšić na festival,
mogu berač da budem grožđa, pamuka,
al ne da neko čudo,
ne da Lim da prođem.

V

Preko Lima ima srna,
svile, prekrivača.
Preko Lima su bile seče šuma, akcije,
zajedničke livade.
Otuda su dolazile ekipe zaprašivača
diditijem,
uništavači vašaka,
viška, gamadi,
otuda su dolazili dobrotvori,
vakcine, grip i boljke.
Otuda su se raspitivali za koze,
brojali stoku.
Lim je opštost.
Majke uvek plaču kad se preko Lima ide.

VI

Jer može da te neko udavi, zakolje,
napravi sapun od tebe, i to rade u gradovima.
Odseku kosu, prodaju, kao kod nas repove
konjske,
mogu od tebe da naprave četku,
od kostiju tvojih češalj,
od kože kačket,
jer po varošima svašta rade,
naročito ljudima koji prvi put Lim prolaze.

VII

Može svašta da bude čoveku,
ako pređe preko Lima.
Može da se postane čovek,
al meni se ne da.
Od mene nikad čoveka:
Kus pijetao pile dovijeka!
A preko Lima ne daju,
il ja ne smem. Ne znam šta je,
koja tuga,
koja bruka.
Preko Lima imam kapu,
imam baklju.
Preko Lima mnogo guščijih pera,
sve u slavu toponima.
Preko Lima ne može se!

(1974)

MAJKA MOJA

U utrobi kućerka skupila
Nas je ona kao homora
Ogranke svoje.
Oko glave njene pletenice
Ćute kao debele kandžije.
San putova zbog nje kleči
I zalud trave šapću uspavanke.
Za njenim glasom kurjaci jure
Kad tišinu tjera
Sa ognojenih njiva.

Mnogo kune ždrijela
Kad joj iz oči nestanem.
Kad tke zelene ćilimove
Ljepotu s livadama mjeri.

U njene ispucale pete
Uviru kiše.

GŽ 534 75

Trećeg dana uz srp 92,
Na Trgu Tita u N. Pazaru,
Autobusi iz Foče zastali,
Puni muhadžera.

GŽ 534 75 predvodnik,
U 534 75 Asim Podrug,
Bivši pekar, stanar.
Bivši otac. I bivši Asim.

Narod se kupi oko GŽ.
Ko yupi, colu. Gaće, jastuk.
Keks. Mlijeko. Banane. Naranče.
A jedan će: ovo nije pravo.

A drugi: što pjesnik,
Što neki pjesnik ne viče
Ostajte ovdje i tu,
Sunce tuđeg neba neće.

GŽ 534 75 ulazi u maglu,
Voziće dok ima nafte.
Azri na krilu Lejla, tetrapak.
Ne ostajte ovdje, ne idite tamo.

(1992)

KNJIGA EYRIPIDESU

               A što se tiče table crne,
              Ona je crna i kad se obrne.
                                    J. Brodski

Polyphemos iz plemena Cyclopesa
Pojede samo dva brodara
Vrlog Odysseysa dok večeraše
Sa suncem Phoinice za Ithacu.

Na periferiji Scythicusa
Jedini, bez pravde i zakona,
Večerahu meso obližnjeg genusa,
Uz vatru, Androphagosi.

Homeros i Herodotos, kao i mladići,
Prevariše se kad javiše
Da su to već bivši kanibali
Ukraj krda jelena evropskih.

A još kako naivno saopšti
Lewis Morgan, sa jezera Irokeza,
Da Homocid presta, nakon
Uzgoja pitome stoke, izuma brašna.

Očito, dragi tragičaru,
Nisu uzeli u obzir Bosnu
Gdje Evropa unosi u jelovnik
Posljednje zalihe pečene iuvente.
(1993)

TRANSISTOR

Hvata Podbijelje bura
Ko ajkula jato riba,
Da l to stiže zadnja ura,
Da l su stigle igle sviba.

Naše breze smiče vjetar
Ko Ilire rimska lasa,
I da mi je bar kroz etar
Da čujem Bosnu s talasa.

Podbijeljem jastreb kruži,
Već mu vidim zgrabno lice,
Samo kandžu da ispruži,
Stegne krilo prepelice.

Tražim po etrenoj pisti,
Dok ne vrisne ova skala,
Sevdalinku il vijesti,
Dok ne bude noć prestala.

Zalud tražim, sad su rane
Otvorene poput ruže,
Sad je Bosna kao lane,
Iznad kojeg ptice kruže.
 
(1993)

KAPI ROSE

Kapi rose plaču s iva,
Kao pčela kad prestara,
Kao duša nikom kriva,
Suzom s mosta i s Mostara.

Da li ove male kapi
Zapadaju tu zbog srne
Što provlači sjaj sa sapi,
Il su blizu aže crne.

Il su došla crna ila,
Pa je rosa to u nizu
Zakapala do azila
Da preskoči kataklizmu.

Da l će stići do rijeke,
Ili možda do savane,
Naći drume poprijeke,
Ili samo do nirvane.

Hoće l koja kap iz jata
Uzgred malo i vo gošća
Gdje je spremna iza vrata
Tek vogošćna za put bošča.

Kapi rose plaču s iva,
Kao pčela kad prestara,
Kao duša nikom kriva,
Suzom s mosta i s Mostara.
 
(1993)

EMELA
 
Čemerna su danas usta,
I raž ova, ova suša.
Je l moguće od avgusta
Da smo samo ulov skuša.

Vidim s breskve peče jara,
Na sofri gaze uvele,
Rane s Neretve, s Mostara,
Suze doktora Emele.

To je skitska ona shema
Da su Nuri ručak zmija,
Da ne bude više, Ema,
Ni Mostara nit avlija.

Ni kapija, u Mostaru zlata,
Niti rose, u Mostaru park,
Niti kuća, niti jata,
Ni ti: mostarska Jeanne d Arc.

To danas pustoust Moloh
Sit ptica Sunce zakopa,
Čini mi se plače Bloch,
Il je mostarska sinkopa.

Može l, Ema, Rim bez stela,
Bez vučice, opitara,
Rimsko polje bez mustela,
Mi bez Bosne i Mostara.
 
(24. 8. 1993)

SLOVO SLIVENO STRAVOM
 
Našla je sestra moja,
Ležeći potrbuške
Kraj kruške s osoja,
Zrno olovno s puške.

I priča kako je bilo:
Prvo se tijelo raspalo
Jer ga je olovo ubilo,
A zrno eto ostalo.

I kosti nekud nestale
Il zaoralo ih neko ralo,
Tice mu ga znale,
Al olovo eto ostalo.

Potom se iz prikrajka
Sad zbiva ovo:
Rastopi zrno majka,
U tajno pretvori slovo.

I čita ona strave
Iz onog slivenog slova,
Obrće oko glave
Vuka i pse od olova.

Strava se nastavlja time
Kad majka posve zanesena
Pročita poginulog ime
Sa slova slivena.

(1962)

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Skender Kulenović

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Skender Kulenović Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

SKENDER KULENOVIĆ (Bosanski Petrovac, 1910. –  Beograd, 1978.)

Ako prihvatimo tezu Radomira Konstantinovića da je osnovno iskustvo Skendera Kulenovića u Sonetima “iskustvo praznog, slobodnog prostora, kao prostora samoće ili prijetnje bezjezičnosti”, dolazimo do jednog od najznačajnijih i najaktualnijih pitanja moderne poezije i literature uopće: osvajanje slobode od jezika ili slobode od drugih kao apsolutne slobode, odnosno dosezanja moći “smislene nužnosti kao nužnosti prepoznavanja pojedinačnog u opštem”, dakle, “Ja u Jeziku kojim govore svi?”, odosno vladanje “magijom kojom pjesnik prelazi u pjesmu i pjesma u druge”. Magija ovog prepoznavanja Ja u Svemu, i Svega u Ja, dakle, magija svejedinstva kroz pjesnika pokušava da dokaže svoju vječitu prisutnost u vremenu, da se otjelotvori kao vanvremeni ili svevremeni iskorak iz muka, mucavosti, bespomoćnosti. To, gotovo vječno, traženje riječi-ključeva, riječi-šifri, riječi-univerzalija u praznom, slobodnom prostoru, a pred ukletošću bezjezičnosti suština je društvenosti, čovjekolikosti i humanosti pjesnikovog čina pisanja. (…)

Iz današnje perspektive, odnosno sa distance od četrdeset i koju godinu od pojave Kulenovićeve knjige Soneti (Novi Sad, 1968), sasvim je jednostavno utvrditi da je ova poezija odvodila pažnju čitalaca i hroničara u pravcu odnjegovanog stiha, eruditne mašte koja je pažljivo birala, još pažljivije doticala neke od suštastvenih simbola i vizija savremene poezije. Također, u vremenu kada su domaći poetski svijetovi bili odveć jednolinijski postavljeni pred našom tradicijom i pred osvojenim rječnikom ranijih pjesničkih generacaija, Skender Kulenović je donosio, nimalo se se ne ustručavajući, zvukove dalekih žuđenih obala i melodije koje su otvoreno, ničim zamaskirano, nastojale da se postave pred svojom sopstvenom projekcijom kao prostor koji misli o sebi pred izazovom slobodnog, praznog prostora.

Soneti Skendera Kulenovića su u svojoj esenciji, uglavnom, dijaloški. Pjesnikova igra podrazumijeva mušti i nemušti dijalog čovjeka i prirode, čovjeka i historije, čovjeka i vremena, čovjeka i umjetnine. U jednom takvom odnosu, u stvari, počiva antejski mit, a u takvoj vrsti stvaralačke vizije čovjek je uvijek na dobitku. Njime se izražava pjesnikova vitalistička priroda i poetika, odnosno, optimistična vizija života jer lirski subjekt postaje svjestan, kao dio prirode, sopstvenih stvaralačkih moći. U doticaju s prirodom i razmišljanju o njezinim brojnim emanacijama obogaćuje se čovjekovo čulno, empirijsko i intuitivno saznanje.

NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM

 

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

 

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

 

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

 

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

 

 

RUSA PJESMA

 

Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il da iscvateš u nebo – da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.

 

Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica –
ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja.
Sumo sa stablima jeke, sa lišćem od slavuja,
crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,

 

ne izlazi, jezerko, u riječ – u mjesečeve čini,
šumo od biglisa, zamri, u harfi-paučini,
ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi:

 

Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,
i ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi.

 

 

 

ZA STARI MOST U MOSTARU

 

Rat il` stoglav satrap il` zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobijesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nada.

 

Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!

 

Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.

 

Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.

 

 

STEĆAK

 

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,

jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.

Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,

davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

 

Udaljili su se sad od njeg i gradovi i sela.

Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.

Vjetar podsjeti i lijeske, i one se šapatom krste.

Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

 

Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?

Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.

Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.

 

Stihove što još bruje dlijetlom po stećku svom stišaj,

pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,

lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.

 

 

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO

 

Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.

 

U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.

 

Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.

 

Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.

 

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila…«

 

Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

 

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.

 

Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.

 

Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.

 

I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:

 

Nit joj bje softa, nit kadija!

 

Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

 

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.

 

Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:

 

Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.

 

Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

 

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

zemlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu…

 

A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

dok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska…

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem…

 

I treći, put,

baš kad je sreću tu ko porod očekivala,

Allah joj njezin,

mrakom svojih strahova,

ko mrkom čohom oblaka,

potrpa njenu zvijezdu sudbine:

Ne bjeh joj gojeni kućenik,

već čudnovat kockar i pjanica,

za srce ja je ujedoh:

Svoj život bacih na kocku

i pjanstvu slobode

svaki svoj živac,

ko žednu usnu,

predadoh…

Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,

prašinom svjetskih drumova.

tužno,

ko ovca za izgubljenim janjetom,

išle su njene usne i oči posivjele:

»O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

Srušiti nepravdu-planinu?!«

 

O majko, majko, majko presretna,

na pravi put sam ti, majko, izišo:

Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?

On nam je pokornu miloštu donosio,

u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.

Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.

vižleta preplašenog, rumenog Jovana?

U djetinjstvu,

u zelenim maglama,

dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,

sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao

i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –

ja i Jovan

goli u dušama,

goli na konjima,

žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –

dva vučeta,

u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –

živicama gloginja, šipka i trnjina

– dva zmijića užagrena –

nas smo se dvojica prikradali

jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:

S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!

 

Djedovi su nam se kurjački

očima priječali u grla,

a nas se dvojica dječački

zgledasmo u srca,

poljubismo se u grla,

junački.

 

Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,

kad prva streha zapraska

i kose naših dragana u dimu zamirisaše,

majko:

 

griva vihorna među prstima,

mirisna proha u nozdrvi,

uzvijeren jastreb u oku,

sloboda, u žili mlijeko majčino,

ko krv udari

u glavu moju, u glavu druga Jovana,

i mi stupismo tvrdim petama ratnika

na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,

na pravi, majko, put!

Iz usta tuč ispalismo:

tuč-zakletvu

da ćemo ih stući ko škorpije!

Iz cijevi riječ izustismo:

riječ-kuršum,

i ratovasmo skokom hrtova,

i ratovasmo vilicom ratnika,

i ratovasmo zenicom pobjednika,

i sada oni, došljaci-kurjaci,

iz loga tegle krvave repine,

sugluho viju u našem požaru…

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:

 

Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama

i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljene u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mládi novim djetinjstvom.

 

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Muhamed Abdagić

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Muhamed Abdagić Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

MUHAMED ABDAGIĆ (SJENICA. 1916. – NOVI PAZAR  1991.)

Samonikao, usamljen, nepovjerljiv, proganjan od  drugih ali i od samog sebe, Abdagić je u poeziju unio mnogo sopstvenih, ali i mnogo dilema univerzalnog karaktera, te obilje ekspresija i moderne metaforike. Istodobno je baštinio ostvarenja svjetske poezije (iskustva francuske moderne, simbolista i nadrealista) i slobodni duh orijentalnih mistika. I najpovršniji pogled na sadržinu njegovih knjiga nedvojbeno će ukazati da je riječ o izuzetno burnoj poetskoj slici svijeta i odnosa u njemu koju Abdagić iz pjesme u pjesmu sustavno popunjuje gorčinom življenog, realnog iskustva. U njegovom stvaralaštvu zavičaj je nezaobilazni toponim poetske (auto)biografije. Vrletna prostranstva Pešterske visoravni u svim implikacijama za pjesnika su postala i ishodište i dohodište, ona su ona unutarnja sila koja goni i ruši, koja budi najskrovitije osjećaje  od nostalgije do potajne mržnje i prezira duha palanačkog. Zavičaj je ljudsko i poetsko pribježište koje sadržajno i značenjski u sebi objedinjuje sve one najdublje ljudske porive. Između ostalih, i niske strasti lokalnog puka kome je tuđa nesreća i nepodobnost mjera vlastite sreće i pravopripadnosti.

Kazivanje o pjesnikovoj opsjednutosti progonom, koliko god neophodno, bojim se da je uvijek jednostrano, ako se uz njega ne govori i o okruženju koje pjesnik konstantno potencira poetski ga aktualizirajući. Tu prvenstveno mislim na cijelu skalu osjećanja koja polaze od samoće, straha, patnje i neizvjesnosti, do nostalgije koja je brana otuđenju, do artiklirajuće pomirljivosti, jer je Abdagić, gotovo opsesivno okupiran tragedijom življenja pod paskom izmišljene krivice i optužbe.

 

 

 

 

TETRIJEB

 

Emiru Vaizu

 

Pjesnici vode porijeklo

od tetrijeba

 

Jer tetrijeb kad pjeva

zaturi glavu unazad

i zažmuri

 

I sav se preda pjesmi

i ništa ne zna za drugo

niti oka otvara

niti hoće da zna

 

I tad ga je najlakše

ubiti

 

 

 

SVAKI DAN

 

 

I svaki dan

svojoj ženi

i svojoj djeci

 

donosi pod pazuhom

veliki hljeb

 

I svaki dan

njegova žena ima

za ručak

njegovoj djeci

veliki tanjir

vršnat jela

crvenog od krvi

 

I svaki dan

njegova djeca

debeljuškasta

skaču

igraju se

na ulici

u odjeći crvenoj

od krvi

 

A čija je to krv

Od koga oni to žive

 

To oni mene

po redu strogom

čuvaju i paze

i uz čuvanje

po redu strogom i tačnom

bičuju i gaze

i žedno krv ispijaju

moju

 

Pa ipak

više volim da oni mene

čuvaju i paze

i da krv piju moju

nego da ja

pazim i gazim njih

i pijem krv njihovu

 

 

VJEŠANJE

 

 

Šta je to vješanje?

Imamo djelomično vješanje

 

Djelomično je kad obješeni dijelom tijela visi

a dijelom se naslanja na tle

 

I imamo

potpuno

kad obješeni

slobodno visi

 

 

OSVETA

 

Osveta je moja bila

strašna

S blistavim nožem u ruci

širokim i oštrim

izašao sam iz kuće

u ponoć i mrak

i znažno ga zario

u svemir

i isjekao na kriške

 

I tako prvi udario

na njegove surove zakone

I na njegov ledeni mir

 

 

 

 

OSVETA PRIRODE

 

Najzad

poslije lutanja mnogih i bura

i žeđi dušmanske

slomljene krme

(pošto smo najprije sve ovnove pobacali u more

da bi održali splav na vodi)

ugledasmo kopno

 

I približiv se oprezno

iskrcali smo žene i djecu

gladne

i onemoćale starce

i kipove s njima naše

i odmah podigli kolibe

i na njima zdanja druga

golema

 

I naložili vatre

trske je bilo u izobilju

i bogovima našim

(jedinim pravim)

žrtve paljenice prinijeli

za spas

i za zahvalnost

A onda je kopno ispod nas

iznenada počelo da tone

i kad smo se opet našli u vodi

vidjesmo

da je čitavo naše zdanje bilo građeno

na ribi

koja je uronila u more

onog trenutka

kad je shvatila da se iznad nje gradi carstvo prevare

 

 

LUTAJUĆI BROD

 

Čitavog života

u svojoj raketi

usporenoj

kružim oko zemlje

 

Izdaleka i

izbliza

pa ipak ne mogu da siđem

i da se spustim na zemlju

 

Jer nigdje ne vidjeh

čvrstog tla

za mene

i za moj mali brod

 

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Enes Halilović

Oznake:ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Enes Halilović, Enes Halilović Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

Enes Halilović (Novi Pazar, 1977.)

Pripovjedač, romansijer, pjesnik i dramski pisac. Objavio je zbirke poezije: Srednje slovo (1995, 2016), Bludni parip (2000, 2017), Listovi na vodi (2007, 2008, 2008), Pesme iz bolesti i zdravlja (2011) i Zidovi (2014, 2015). Osnovao je književni časopis Sent i književni web časopis Eckermann. Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom i bugarskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski i katalonski jezik. Dobitnik je Zlatne značke za doprinos kulturi kao i književnih nagrada „Meša Selimović“, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Stevan Sremac“ i „Ahmed Vali“, a za urednički rad u Sentu dobio je nagradu „Sergije Lajković“.

ONI KOJI UMIRU 

Taj bludni, taj ludi Neron  
Iz hramova uzimao bogove od zlata, 
Pa ih pretapao. Trebalo mu zlato. 

Omer el-Faruk sjećao se doba kad je u zabludi bio, 
I smijao se ovome: 
Do podne je obožavao boga napravljenog od hurmi , 
Popodne bi ga, gladan, pojeo. 

Zato u mojoj biblioteci Borhes kaže: 
Neka je slava Onome koji ne umire. 

 

IZNUTRA

Izvan teži da vidi šta je

iznutra – svjedok mi je crv u jabuci.

Kiša bi da pokvasi

unutrašnjost kabanice. Koža se predstavlja

kao pokazatelj unutrašnjih oboljenja.

Riječ oponaša značenje. U naru živi narod.

Okolni vazduh želi biti vazduh u lopti.

Krv prosuta u klanici zavidi onoj krvi koja teče

u klaničkom radniku.

Košpica u trešnji je plemkinja,

ali čim je ispljuneš postane nepotrebna.

Niko nije sačuvao sjećanja iz majčine utrobe. To je

neoboriv dokaz. Nešto se time može dokazati,

ali ne znam šta.

 

PARIS 

Na stijeni, dahom Sredozemlja okovan, sebi sliči  
na sina Japetovog. Zagledan u vale, Paris  
kazuje: 

Ja sada želim samo stoku da čuvam. 
Ne, nikada više jabukom ljepotu da vagam. Nikada, 
Jer kad zlatnu voćku držah u ruci 
(Zalud mi riječi Afrodite) 
Ne slutih vojske što kreću na Troju, 
Ne slutih srdžbu Here i Atene. 

I znam. Vi nikada niste ni postojale, nikada ni na ovom 
Ni na onom svijetu. 
Osvanule ste u glavi pjesnika, vi ste buncanje obično. 

I ja sada želim samo stoku da čuvam 
I da se od buncanja skrijem. 

O, sakloni me 

Zmija i vrabaca, i vjetra oko Troje, 
I Kalhanta koji misteriju smišlja, ne radi Grka 
No radi sebe i trpeze carske, 

Sakloni me 
Ljudi što iz jednog trbuha donose pobjedu i poraz 
Pa najzad i tog konja koji nevidljive uzde nosi. 

TRAGOVI     

                              Šejli Šehabović 

Postoji vrijeme u kome mnoge hramove izidaju 
Oni koji u hramove nisu stupili. 

U tom vremenu mnoge hramove poruše  
Oni koji su svakoga dana u hramovima. 

I pisci tad slave vođe i vojskovođe 
I sklapaju velike naručene poeme 

A grobari kopaju mnogo kratkih grobova 
Koji su pticama, iz njihove perspektive, 
Nalik na tragove ljudi.

DOŠAVŠI PONOVO U DOBRE VODE

…zato što moj stav nikada nije zavisio
od partijske plate ili položaja…
                                      Tito Patrakije

Vidim, obala nije kao prošle godine.

Udaralo je more
I odgrizlo od obale koliko mu treba.

Kad bi znalo to more,
Kad bi znalo
Koliko mene za godinu nema

Slutilo bi 
šta je mene udaralo

val po val 
kal po kal.

 

SMOKVA I MASLINA I GORA SINAJSKA

Danas, u hladu poezije
Čitam maslinu,

I mislim na dan
Kad sam

U hladu masline
Listao poeziju.

 

O RUCI MOG OCA

 O sve bi mogli mi, al pusto,
Ime nas naše oda.

Zorom trajemo
I mišlju se majemo
Da krv nam nije voda.

Davno je bilo,
Rastade se milo i drago.
O u snu se ne snilo,
Pradjed moj isprati četiri brata u Tursku
Sa petnaest sinova,
Odoše iz Bara preko debelih mora.

Kćeri nisu brojali (jer ih bijaše mnogo).

Rekoše oni što odlaze da je ovdje svanuo drugi zakon
I rekoše da je tamo miran grob i sloboda.
I plakao moj pradjed, i molio da ostanu:
Krv ipak nije voda.

Pradjed od tifusa umrije, odvuče u zemlju ženu
I dva sina.
Ostade djed moj Ahmet, nejak, sa sestrom,

Na tankoj zemlji, slatkog ploda.

Kad ojača Ahmet, u Tursku se zaputi
Uz želju da krv svoju nađe.
Preko Crvenog krsta rodbinu je tražio.
Listali su kartone, prevrtali imena,
Ahmet je uzalud tragao,
Krv ipak nije voda.

Vratio se natrag vozom, iz Stambola
(Da bar nije preko prokletog mora).
Slutio da u prahu Anadola
Krv damara njegova.
Upamtio je, tek nebitno, da je na stanici

(Nekom u vozu)
Mahao momak jedan desnom rukom.

Žena mu rodi šest sinova i četiri kćeri
(Vazda sa sofrom u boju).
Mnogo kasnije, oca mog je pratio
Na studije u Beograd, i otac moj mu mahao
Baš kao momak onaj u Stambolu, desnom rukom.
Dozna tad Ahmet da mu se nekad
Ispunila želja – vidio je krv svoju
(Po očima to je jasno i po ruci što maše).

Toliko o našima znamo.

Priča o sudbini naše krvi
Jeste priča o sjećanju na ruku koja maše.

 

ARGENTINA

U zemlji prepunoj ruda
Postoje motike kojima se zlato i srebro traži.

U zemlji prepunoj ruda, nakon ratova,
Istim se motikama kosti traže.

Ponekad, plaćeni ekspert uzvikne Eureka!
I podigne motiku.

Kada ekspert ponese kost nekoj majci
Na prepoznavanje,
Ona kaže:
Zlato moje.

Kaže li neki poeta
Srebro moje.

 

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Hodo Katal

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Hodo Katal Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

Hodo Katal /Šahim Džudžević/ (Vrba kod Tutina,1958.)

Završio je Jugoslovensku književnost i Srpskohrvatski jezik

na Filozofskom fakultetu u Prištini.

Objavio je sljedeće knjige poezije:

Nebeska konjica, MOSTOVI Pljevlja, 1987;

Planinski plesači, DAMAD, N.Pazar 1992;

Berlinski led, BOSANČICA, Sarajevo 1999;

Palata Zahri, MLADOST, Tutin 2004;

Sedmo ljeto, PLANJAX, Tešanj 2008;

Dan i po, CBS, Tutin, 2014.

Dnevnik jednog emigranta, DIWAN, Luxemburg, 2018.

Priredio je knjige iz bošnjačke epike:

Svako svojoj od kamena kuli, Dersan, Tutin, 2012.

Đerzelez Alija Kroz Sandžak, Dersan, Tutin, 2012.

Ne bije ga ni puška ni olovo, Dersan, Tutin, 2012. Junačke

epove Avda Međedovića:

Osman beg Delibegović, El Kelimeh 2017. Novi Pazar,

Mustaj-beg Lički, El Kelime 2018. Novi Pazar,

Priredio je i:

Antologiju bošnjačke poezije za djecu, 2008. CBS Tutin,

Antologiju bošnjačke priče za djecu, 2008. CBS, Tutin.

Živi i radi u Tutinu.

PODSTANAR

Podstanar sam u Prištini.

Priština je glavni grad Kosova.

Postanar sam u ulici prepunoj lipa,

čiji ulaz liči na ulaz u groblje.

Starac što na uglu ulice dane broji

na tespihu donijetom iz Meke,

kada me vidio

šmugnuo je za kut,

i kraičkom oka mi pokazao put.

Uzalud sam za njim okretao glavu,

svezanih ruku,

za ferentijom od čohe zelene.

Tada mi se učinilo da je Dante

došao da se uvjeri

da je mjesto gdje sam podstanar

vjerno opjevao u Paklu.

Sjenku starčevu danima slijedim,

vodime iz kruga u krug.

Slušam krike,

klokot vode,

koliko će još proteći,

koliko još krugova preći,

da stignem do zadnjeg kruga,

do vrha planine, do neba,

do otvora gdje su zvijezde,

do slobode

SAZNANJE

Kroz prozor iza rešetaka

vidim, dan bdi

prozračan kao hotel.

Razmišljam o lavu ograđenog željeznim rešetkama,

kog sam video prošloga ljeta u zološkom vrtu

u Berlinu.

Sada mi je jasno zašto se vrti iz kruga u krug.

Dan mu je dug – vijek kratak.

Ne znam da li ću imati vremena da pobjegnem od svijeta?

Slušam vjetar planinski kako zavija u krošnjama drveća.

Čamim između četiri zida.

Sigurno znam da sam utekao od svijeta,

ali od sebe da pobjegnem ne mogu.

I to saznanje  me čini nespokojnim.

GNIJEZDA

U našem selu

vrbe isprele kosu kao djevojke

uoči Đurđevdana, ili

Dževa tanke niti na vreteno.

A predvečer

miris pržene kahve širi se sokacima.

Na stablu stare vrbe iz šupljina,

gdje se gnijezde ptice,

vire gologlavi ptići kljuna otvorenog.

A vrba je, kažu, preko svoje grbače

prebacila vijekove,

i sto puta više godina i golotinje,

i gologlavih ptića poslala na put.

Zažmirim, vidim kapi kiše

izdubile kamen na litici.

A ptice lete ka vrhovima planinskim.

Osmjehujem se.

Napolju šum vrbova lišća.

To velika vrba diše,

u čijem stablu

vijekovima dubljenom,

kao u kući domaćinskoj

za sofrom, ptičje srce kuca.

Otvaram oči i vidim,

Dževa sa kudjeljom vune ispod pazuha

hita uz sokak.

Sa vrbe se otkide list,

list jedan jedini,

i pade

ko zavjesa vremena

sa one strane horizonta.

ĆELIJA br. 6   

U ćeliji br. 6 Muj Prekupi čita “Bujku”,

Idriz Aslani priča o proljeću,

koje treba da dođe po redu doba godišnjih.

O njivi, o plugu zbori, o vremenskoj prognozi.

O robiji pričam ja. Nikako misli da sredim.

Šetam po ćeliji napred nazad. Ponekad korak

ubrzam ko da sam krenuo za Stambol,

al bijeli se ispriječi zid.

Krv se ledi u venama,

od crvene krvi crveni led, pomislih.

I bol teška se širi od boja umrlih na planini,

gdje sam proveo djetinjstvo,

i bijele snijegove posmatrao

svakog proleća, godinama.

A sada, dok dijelimo zatvorsku ćeliju,

slušam prognozu vremena

koju donose novine na jeziku albanskom

i želju orača koji dane provodi s nama.

A ništa ne zna o poeziji starih Grka,

ništa ne zna o Rimu, Kartagini.

A neprestano priča, o zemlji, proljeću, djeci,

neprestano priča o hljebu.

Zemlja je crna, dodaje Idriz Aslani, rodna.

Crna, crna, kao kosa moje žene.

Tada shvatih,

kako čovjek da se opredijeli

između dvije ljubavi

KESTEN

Kažu da je zgrada suda u Prištini,

sazidana 1905. godine.

Nekada je bila zatvor. U dvorištu,

ograđenom zidovima nalazi se kesten,

čije grane dodiruju prozorske rešetke.

Na krivim granama kestena

ptice svijaju gnijezda, proljeća svakog.

Selile se k jugu i vraćale se ponovo.

A politički zatvorenici i zimi i ljeti

izlazili u šetnje, slušali pjesmu ptica

i vijesti s juga i sjevera, vijesti svakodnevne,

i doba godišnja dočekivali.

To zdanje sa prozorima što posmatraju

kesten, bilo je pristojno mjesto

za neistomišljenike. Zamisli, sada

to mjesto je sudnica onima

što kažu: da je vrijeme prije njih,

vrijeme prošlo, tamnica naroda.

Osmijehnuh se i pomislih: kakva ironija?

Nekada sa tih prozora

mogli su posmatrati ptice u gnijezdu, leptire,

sretati sjever i jug, čekati doba godišnja.

A sada, a sada ne znamo, mi iza zidova,

dan i noć ne znamo kada se dijele.

ZRAK

Zrak jedan dospe u ćeliju

kroz mali otvor špijunke,

jedan zračak jedini.

Svjetlost pade na zid.

Tada prvi put pročitah

ime Dipko,

a ispod njega

krivim slovima napisano

alahimanet slobodo.

Tad shvatih

koliko je dugo

nebo utamničeno,

vrijeme ne mjereno,

duša stiješnjena.

Iza rešetaka

vrijeme se razvuklo,

prostor utijesnio,

a vidici zatvorili.

ZID(OVI)

Okolo su svuda zidovi.

Bezočni, bestidni zidovi.

Između kojih kuca srce moje

ko srce ptice u kavezu, zarobljene,

koja sanja lugove, nebesa.

Kako u zamku upadoh,

majstora zidara?

Ne osjetih ni najmanji šum,

ni udar čekića

kojim su klesali kamenje

da prostor sazidaju i

odvoje me od spoljneg svijeta

šume, potoka, neba.

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Enver Muratović

Oznake:ANTOLOGIJA SAVREMENE BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA, Enver Muratović Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

Enver Muratović (Rožaje, 1978.)

Objavio zbirke poezije: ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ, Pljevlja, 1996; SUNCE U ČAŠI (haiku), Autorsko izdanje, Rožaje 1997; UZMI I OSTATAK MENE, MRZ, Pljevlja 1998; DRUGA OBALA, KOMOVI, Andrijevica, 2001; NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004.; IZA MENE (Izbor, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2013.)

Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine objavio beogradski Filološki fakultet, te u mnogim izborima poezije i haiku poezije u regionu.

Poeziju je objavljivao u časopisima: LIPAR, MAJDAN, POBJEDA, KNJIŽEVNA RIJEČ, SVITAK, MOZAIK, SANDŽAČKE NOVINE, BOŠNJAČKA RIJEČ, ROŽAJSKI ZBORNIK i mnogim drugim.

SUNCE U ČAŠI (Haiku)

 

  1.  

Tek kada stigoh

do kapije groblja –

sjetih se cvijeća!

  1.  

U bisagama,

Sijedi starac nosi

Cijelu jesen.

 

DVA ZIMSKA HAIKUA

1.

Sve dok je zima,

Otac kroz prozor gleda

Prazan puteljak.

2.

Zimska tišina:

Nekoliko stopa do

Štale i – nazad.

 

BIHOR, 1943.

(mogući epitaf)

Ovdje smo!

Zar ne čujete zveket

Kostiju pod sobom?!

PEHLIVANI

  Smrt goni i čovjeka koji bježi (KATO)

Nekad bliža, nekad dalja

Kao sjenka po ulici

Vreba strašna smrt i kralja

I prosjaka! Po toj žici

Hodaćemo kako koji:

Neko danju, neko lunom

Ista nam se kapa kroji

Istim ćemo Tamo čunom!

JAZBINE *

Svakog ljeta prođem tiho

Pored groblja, pored cilja,

Obratim se nekim stihom,

I pomislim: mi smo bilja

Na početku i na kraju,

Bez oslonca i okrilja,

Mi smo Ništa (vrapci znaju)

A opet smo gladni svega –

I pri zadnjem izdisaju!

* naziv groblja u zavičaju

 

 

NE VIDIM

Ležeći ispod krošnje

Ne vidim

Kako sunce ulazi u trešnje

I one postaju slađe…

Ne vidim ni to

Što trave slave Boga,

A ležim na njima

Lomeći skrušene strukove.

Ne vidim ni sebe

Onoga ispod zemlje:

Gomilu smrdljiva mesa –

Crvlju gozbu!

A ležim,

Ko zna od kada;

Ko zna do kada…

Ko?

NOĆ PRVA

Proguta crna zemlja

Ostatak moga oca.

Grozne li tišine –

Slutim – u dubini!

Kažu: meleci dođu –

I mrtav drhti čovjek!

Za Boga pitaju:

Jesi li vjerovao.

Molim, pokriven mrakom,

Za dušu mrtvoga oca…

Grozne li tišine

Ispod tihtata žutih!

I mislim, griješno, kuda

Očeva će duša…

0 Comment | Posted By knjigoljubac
  • 1
  • 2

footer:style2

footer:style1

Sign Up for Our Newsletter

Receive email-only deals, special offers & product exclusives

footer:style6(index10,index11)

Sign up and Save!

Receive email-only deals, special offers & product exclusives

footer:style9(index13)

  • LIVE CUSTOMER SUPPORT
  • Hotline: (801) 2345 - 6789
  • Email:Contact@gmail.com

Subscribe to Newsletter

footer:Style10(index14)

  • About Us
  • Blog
  • Blog
  • Company
  • Company
  • Investor Relations
  • Investor Relations
  • Typography
  • Typography

footer:style10(index14)

footer:style11(index15)

© 2016 WordPress Themes Demo Store. All Rights Reserved. Designed by Smartaddons.com
  • Imate pitanja? Kontaktirajte nas.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate ikakvih pitanja pošaljite nam poruku pomoću kontakt obrasca ili nas pozovite.
  •  Bosne srebrene 4, 76120 Brčko distrikt BiH
  •  Telefon: +387 61 019 361
  •  Email: zalihica@gmail.com
.
Copyright 2020 © Knjigoljubac | All rights reserved |
  • Menu
  • Categories
  • Početna
  • O nama
  • Kontakt
  • Metode dostave
  • Načini plaćanja
  • Antologija
  • Naša izdanja
  • Antologija Bošnjačke poezije
  • Klasici
  • Izabrana djela
  • Leksikoni
  • Filozofija
  • Udžbenici
  • Religija
  • Rječnici
  • Bestseleri
  • Drama
  • Proza
  • Poezija
  • Esejistika
  • Istorija
  • Filozofija
  • Roman
  • Mistika, Teorije zavjere
  • Putopisi
  • Publicistika, Psihologija
  • Ekonomija
  • Najnovije u knjižari
  • Knjige za djecu, Lektira
  • Medicina, Alternativna medicina
  • Umjetnost
  • Kuhari
  • Knjige na stranim jezicima