Admiral Mahić (Banja Luka, 1948. – Sarajevo, 2015.)
Gotovo svi oni koji su pisali o Mahićevoj poeziji, a tim činom je na izvjestan način valorizirali, slažu se da je to poezija metafore i kontrasta. Poezija međuzavisnosti naizgled međusobno različitih sastojaka, čija se zajednička svojstva izdvajaju i ističu, a ostala potiskuju. Poezija metafore kao procesa tenzije i energije, očitovanih u trajanju jezika, a ne u pojedinačnoj riječi. Dakle, poezija rezonancije metafore – tendencije da se njezino značenje proširi i da se privuku druga semantička polja i sfere.
Kritičari su saglasni i u tome da Mahić zasniva pjesmu na empirijskim temeljima, od vrlo konkretnih pozicija, do materijalne opipljivosti, do banalnosti, paradoksa, nasilja, erozije, privida i laži, odgovarajući na izazove i iskustva vremena u kojem živi(mo) i koje prisiljava na poslušnost, šutnju i saučesništvo; osjećajući se dužnim da svjedoči i piše o onome o čemu misli i boluje i da uoči ono što se vidi i ono što se ne da lako vidjeti.
Pomenuta pjesnička kombinatorika, odnosno metaforički i začudni preobražaji trivijalne stvarnosti u smisleni poredak, nosi u sebi mnoge osobenosti i iskušenja, kojih pjesnik uvijek i nije svjestan i s kojima, uvijek, ne izvodi baš najbolju računicu. Pa ipak, pjesnik Admiral Mahić intuitivno odolijeva iskušenjima simplificiranog parafraziranja svakodnevice i banalne efemernosti, blagodareći ne samo poimanju značaja pamćenja stožera kulture, iako sve razuđenijih, ali bitnih za pjesničko rekonstruiranje društvenog bitka ili njegovih odjeljaka, već i selektivnosti relevantnog i magistralnog, koji su u stanju da stupe u kontakt sa prošlim vremenom, uspijevajući da se elementi svakodnevnog i životna trivijalnost u Mahićevim stihovima s lakoćom ogrnu poetskim oreolom.
U Mahićevom svijetu i jeziku kao da vlada nedokučivi zakon situativnih (i semantičkih) metamorfoza, brzi snimci, nalik fleševima iz noćnih mora ili polusna, najčešće ritmički transponirani u brzi, izlomljeni stih, emaniraju dinamikom napregnutog preobražavanja vremenskih, prostornih i uz-ročno-posljedičnih odnosa i veza. Riječ i stvar, jedno i dru-go značenje, realnost i privid, objekt i subjekt, sadašnje i negdašnje, neprestano se mijenjaju.
Analogan režim pretakanja naslućujemo i u uzajamnosti infantilnog, verističkog i tragičnog sentimentalizma Mahićevog poetskog govora. U njemu na gotovo nerazlučiv način pulsira čudo djetinjstva (i djetinjstvo jezika) u najbližem susjedstvu s potonjim iskustvom svijeta, posebno grada, koji je istodobno model pakla i apsurda, pa i cirkusa.
Stoga je nužno pojasniti i razložiti Mahićevu sposobnost da, pišući o krajnje banalnim i trivijalnim stvarima čovjekove svakodnevice, aktivira vrlo ozbiljne semantičke ravni, što je inače ključna odrednica njegove poetike. I, evo, u daljem tekstu, izdvojenih nekoliko bitnih i autentičnih pjesničkih obrazaca, koje treba apostrofirati, ali i iluminirati ponaosob, ne toliko zbog vrjednovanja, koliko zbog izdvajanja iz horskog pjevanja.
NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA
Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.
Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.
SAMO JE JEDAN MUTA
Da, Duše! Tko god u Počitelj zaluta –
nek upita: Gdje je Muta?
Čovjek stolječima privržen visini
- Jutarnjoj kahvi i
večernjoj milini.
Odan vrhunskom djelu:
Familiji!
I počiteljskom čelu
i đamiji i na crkvenici –
Njegove ruke prodiru
molitva na kojoj je da ne ugasi svijetlo u pokojniku!
Al popet se treba na vrh zvjezdanog
goguta
Bosne i Hercegovine –
Popit istinu istine:
Samo je jedan Muta!
Da, Drugovi – svici! Muta ljubi bojažljivije osvite!
Nemojte da ga ranite!
PEJSAŽ ISPRED NAPUŠTENOG MLINA
Dud pao u rijeku
Na valovima
pačići sa majkom idu u šetnju
Djevojčica ljubi krompirovu zlaticu
Poškropljen ljepotom svom!
Mlinski kamen zaljubljeno gleda zrna:
iz bedra, iz pupoljka, iz koljena, iz brda –
Odasvud besmrtnost sja!
OBNAVLJANJE
Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom predsjedništva, u daljini
bijeli se planinski vrh.
kao visibaba.
Kako bi bilo da se i ja zaposlim
u zgradi predsjedništva?
Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća
i otići stražarima da traži posao.
Mogao bih biti solidan stražar, moguće
i solidan predsjednik.
Ipak, prvo bih se oženio.
Da nisam zalutao negdje
između sfera.
Treba popraviti prislušne uređaje
između neba i zemlje.
Sve su me sfere natopile
i mene ne trebaju provjeravati, meni
treba vjerovati. Iako ne znam
otkud sol u moru
meni treba vjerovati.
LIČNA KARTA
Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.
Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu…
Mjesto rođenja – Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Lični broj – Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce
u mentalnom minskom polju.
Adresa – Put ljubavi…
Moj put je lavirint, moj život je prehlađen,
istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali
moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori…
Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri.
Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije –
da u sebi bljesak božiji ojačam…
Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste ni omirisali…
Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug
po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
da bih platio račune… ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje
ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Zdravstveno stanje – Tuširam se transferom novca Western Union.
Dao sam Oglas u novine da mijenjam jednosoban stan
za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava.
Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu
koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Utopije.
Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!
Obično u Hercegovinu, koja je pčela što liječi akcentima
i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine,
u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja
da je marinac.
Mahić je plivač izvrnutih džepova
koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…
U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU
Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja maestralno otvara kapije poljana
ispred autobusa koji mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježne žeravice,
dok tajni papirusi se suše
pod temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.
Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svoju ništavnost treba zafrkavati.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg se tijelo pretvara u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.
Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen razuđeni miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisa,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa ezoterijski vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…
Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca prema kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?
Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega, ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…
Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
moje budućnosti.
MEMOARI MLADOG BANJALUČANINA
Tačno u 9,29 devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta.
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu a potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa –
tačno u 9 i 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke –
probudile su me pionirske marame…
Jer prije rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce –
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9,31 izlazim iz porodilišta
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem –
Tačno u 9,32 poskupila je struja, ali velikodušni
Dejvid Koperfild u rukama čuva struju od 220 volti
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon –
Tačno u 9,33 ujela me pčela iz Hercegovine
i prošla me reuma –
Tačno 9,34 nana u nanulama otrčala je
u Opštinu i dala mi ime Admiral –
Tačno u 9,35 naslonio sam se na stablo
i pišao, a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala
u Rodni list kao Admirala –
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10,36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10,37 milicionara je sravnio zemljotres!
Tačno u 10,38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10,39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i pjevao: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10,40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se
iz začaranog vrtloga –
Tačno u 10,41 razgovarao sam s anđelima koji vjeruju
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10,42 – pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima
bunar u kojem se danju vide zvijezde –
Tačno u 10,43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10,44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom ženom
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene –
Tačno u 10,45 svukao sam haljinu s njenog tijela
i rekao joj da se ne brine –
Tačno u 10,46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica
da je zaprosim ali njena je majka ispalila
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10,47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10,48 u vozu za Plitvička jezera rođak Suad upoznao me
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj
uzici vodila psinu –
Tačno u 10,49 u vozu za Plitvička jezera u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene
bradavice na danskim grudima –
Tačno u 10,50 ja i Dankinja – u pratnji njene psine –
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10,51 u zadimljenoj birtiji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku
i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poje: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa!
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku.
Pa kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom.
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične
gramofonske ploče –
Tačno u 10,52 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu –
Tačno u 10,53 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10,54 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice u vedrini.
Tačno u 10,55 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli
driblati… Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10,56 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10,57 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode –
Tačno u 10,58 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10,59 Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk –
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz Švedske!
Tačno u 11 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk –
Tačno u 11,01 predomislio sam se i, letećim tanjirom,
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu…
ZAPJEVALI LEPTIROVI NA PLANINI ČAVLJAK
Nas tri leptira, Adem, Milan i ja,
na zelenoj planini Čavljak kusamo žutu puru –
a modri Salko harmonikaš
razvukao harmoniku uporedo sa glasom
i sazom sred raspukle vedrine!
Ovo je priča koja je ispala iz sna planini
pošto nam je oprala veš satirom
o gradu Sarajevu što miriše na žestok paprikaš.
I evo – svi smo izljubili divotu divljine
koju je upalio jedan sunčev zrak.
A onda nas pozdravio užurban turista
koji puši sarajevsku AURU
i smrtovnice lista.
Pitao nas je kako stići do centra grada.
a mi se strancu unijeli u lice:
Zaboga, ne idi u taj lavirint lijenosti i nerada,
bolje su ove planinske litice!
Pitao nas je, prije no što su grm preskočile crne koze,
čije smo mi duše. Šta kroz nas puše?
Rekli smo uglas: Živote naše satrle su mahaluše.
Adem je bio filozof dugokos
koji po žeravi hoda bos
dok zvijezde njuši mu stjenoviti nos.
Milan je autor ukrštenih riječi
koje ni Srbija ne može da riješi.
Na nebu mu je srce i duša
a na zemlji ljubi ga mahaluša.
Ja sam nekada bio pjesnik opojan kao makedonski mak,
rođen u znaku jarca, u podznaku krmak.
Pijem i lumpujem kao sve vojske,
jer ljubim djevu bajnu a jure me mahaluše.
Imam samo jedan izlaz.
Idi na planinu,
reče mi komšija Emir,
tamo budi leptir
sam nosi svoj nemir.
Nas tri leptira, Adem i Milan i ja,
na plavoj planini Čavljak
pojeli smo u slast naradžastu puru,
a Salku harmonikaša povukla je za rukav drugarica:
Izgorila ti džigerica!
Gospodin turista hoće da popuši još jednu Auru
dok savjete srčano dijeli:
Ostavi se priče o bajnoj djevi.
Na kraju nas tri leptira,
popeli smo se u vis još sto metara,
izvadili rilice nečujno da se turist ne bi prepo
i bratski zapjevali: Sa planine Čavljak,
popišat se lijepo!
JESAM LI DAO SVE OD SEBE?
Dok u okno voza zurim
i stubovima ususret jurim
djevojka sa cigaretom u ruci i kosom
kao svila kukuruzna
pala je u polusan
Tako lijepa i tako umorna od svoje ljepote.
Kako doći u njen zagrljaj, u krug rajskog obzora,
kako je otrgnuti od sna
i sakriti je između listova moje nevažeće
zdravstvene legitimacije?
Ostavljeni su mi samo vozovi što jure
u neznanstvo
drugog razreda
i veliki bijeli brodovi u plavim lukama
što bljeskaju na zrelom suncu.
Ostavljeni su mi prizori u glavi,
djevojke što plivaju sa mnom između lađa
mirisnih od nara i smokve
koje ne srećem ili koje me ne vide.
I niko ne tone, sve se rađa iznova
u istom bljesku nepobjedive nježnosti
Ali kako sada, u ovom životu…
Kako pasti u kose neznane djevojke
čije su ruke izujedane kokainskim iglama?
Želim dijete da imam!
da me primi svijet, da me uzvitla
snažnije od bure! Duša glasno da zri
u mjesečevoj visini, kao žitno polje.
O životu koji nemamo da čavrljamo i pjevamo.
Nas dvoje ujedno, i njena ruka sakata, jer
ne mogu dati sve od sebe bez istine ljubavne!
