Opis
Rječnik sumnji, novi, četvrti po redu poetski rukopis afirmiranog pjesnika, prozaika, književnog kritičara, urednika, antologičara i izdavača Almira Zalihića, posve je neobična knjiga – kako u dosadašnjem pjesnikovanju ovog autora tako i na mapi suvremenog bh. pjesništva uopće. Dakako, u zadnjem desetljeću Bosna i Hercegovina, kako je već uočeno, kroz nekoliko pjesničkih imena, ima izvrsnu poeziju, ali, mora se priznati, i ova Zalihićeva pjesnička knjiga uistinu je posebno značajan datum. Nesvakidašnja knjiga, koju možete početi čitati na bilo kojoj strani da se otvori – i potvrdit će vam se jedno posebno poimanje pjesništva: tvrdo, oporo, a istovremeno ćete moći shvatiti da je ovaj pjesnik, kojeg znamo, zapravo postao drukčiji, i to na način koji se iz njegove ranije poezije ipak mogao očekivati. Almir Zalihić “poludio” je, zaboravio se, izgubio sebe, definitivno uronio u poeziju i, konačno, samjerio svoj pjesnički dah i sluh s pulsom našega svijeta u njegovoj dijalektici, u mijeni i osmozi povijesnoga i duhovnog, ne primajući ni jedno ni drugo kao datost kojoj se pjesnička pneuma i diskurs izričaja moraju povinovati nego, uzimajući i jedno i drugo, i svijet i riječ, kao prostor preoblike izraza vlastitosti u kojem ista ta vlastitost nastaje, iznova se rađajući u prostoru koji tek treba ljudski i pjesnički osmisliti, kojemu tek treba odrediti koordinate, uporišta, repere i reference. Konačno je, dakle, ovaj pjesnik, “uprtivši” svu bol (naše/svoje) epohe, dospio na “visoravan” na kojoj nema ničega osim iskustva srušenosti što potire i njega samog, kao pjesnika – tradicionalno shvaćenog, i “pustio” samu epohu da kroza nj govori. Kako da govori? Univerzalnim jezikom, naravno. A kako bi nego jezikom koji nastoji dohvatiti šum univerzuma i mogao kazivati onaj ko se zaronio u opće i pritom izgubio sebe? – Ko iz mojih zjenica / gleda kroz prozor na ulicu? /Čija ruka reda ove znakove na papiru? (Postojim li ja). Pa se, tako, metafora raseljenog lica ispostavlja kao simbolički iskaz razsredištenosti subjektiviteta. (Podsjetimo: naslovi prethodnih triju Zalihićevih poetskih knjiga jesu – Raseljeno lice; Raseljeno lice i druge pjesme; Raseljeno lice i drukčije pjesme.) Zalihićev doživljaj svijeta što ga zatječemo u knjizi Rječnik sumnji jest iskustvo boli i gorčine. A tako svijet može doživljavati samo plemenita, da ne kažemo lijepa duša koja se svijetu, kao takvom, suprotstavlja – o pjesniku je riječ: pa onda, dakle, pjesmom – i to je iskon njegove inspiracije. Individualni pjesnički glas, tako, propitujući značenje, smisao i humanističku kvalitetu svijeta koji živi(mo), donosi nam gorak okus poraza. A da sve to nije problem samo našega vremena – duboko nas pjesnik uvjerava disperzijom svoje pozicije, jer uporno razara tzv. lirski subjekt detemporalizirajući ga, ili, bolje reći, “odijevajući” ga u ontološku svevremenost/bezvremenost, u vječnost kao konstantu dehumanizirane bîti čovjeka i obesmišljene jezgre svijeta: Držeći u svojoj napetoj ruci / strijelu čiji je vrh u mastilo umočen / hodam rubovima vremena / kao po sječivu mača. / Znam da su grijehu stanište usta. / Gladna ili sita, / svejedno. Poziciju svoga pjesnika Zalihić, naime, gradi sa sviješću da je čovjekov svijet neizbježno povijesna predodžba, pa stoga lirski subjekt “proklizava” iz statično-promatračke u situaciju nepostojanja individualiteta gdje se, potom, kao i pjesničko ja koje se raslojava, i pjesma rastače u slutnji polimorfnosti i “nedovršenosti” kao neminovan rezultat takve optike. Stoga su Zalihićevi pjesnički tekstovi, i kad se doimlju posve narativnim, čak anegdotalnim, zapravo “cedulje” što kane sugerirati univerzalnu analogičnost svijesti, ali ne u maniri neosimbolista, nego je posrijedi negativ njihove predstave: to je svijest ne samo o potrošenosti nego i o dijaboličnoj zloćudnosti preostalih manifestacija, registriranih recidiva bivše punine svijeta, kao u pjesmi Novo doba koja, uz ostalo, manifestira i gorkoironijsku boju kao jednu od konstantnih obilježja ove knjige…
…
Nesumnjivo, Rječnik sumnji Almira Zalihića, knjiga u kojoj je svijet viđen i problematiziran u dubini svoga suštastva, a pjesnička oblikotvornost dozrela do pripadajuće adekvacije, istinski je događaj u našoj književnosti. A posve sam siguran da Rječnik sumnji nije labuđi pjev ovoga pjesnika i da će slijediti novi rukopisi u kojima će Zalihić vjerojatno unekoliko disciplinirati formu i dodatno “pročišćavati” jezik, ali on sad može što god hoće, jer je osvojio prostor pjesničkog stanovanja u kojem su mu definitivno otvorena vrata vizije kao alkemijske procesualnosti u kojoj se svaka pojavna forma transponira u pjesmu kao razrješenje drame bivanja. Pokazao je to u velikom broju pjesama ove neobično opsežne knjige a, uz one koje sam spominjao, na kraju izdvajam i pjesmu Suncokret koja, još jednom, maestralno demonstrira umijeće pjesničkoga govora o suštinskim slutnjama
