Opis
Daupović je svjestan i svoje ljudske i svoje pjesničke pozicije: izlazak iz Ja, samoukidanje u vansebnom, samoironija u svakodnevnom, nestanak u stvarima i u bićima, najčešća je pozicaja Šefika Daupovića Fika, ali valjda nigdje kao u ovim stihovima nije s toliko majstorstva i jednostavnosti artikulirana slutnja da se poistovjećenjem s jednim jedinim bićem doseže sav svijet, njegova punoća. Izići iz sebe u riječi znači ispuniti svijetom i sebe i njih: Prema riječima / ponašam se / kao prema majci. // Ne želim / da ostanem bez njih./ (Riječi)
Daupović nam se svagda obraća kao čovjek. Što će reći da mu je prioritet obično ljudsko iskustvo, da je ovo pjesništvo bitno obilježeno izbjegavanjem izuzetnih, specijalističkih iskustava ili općih mjesta kojima je bivstvovanje danas i ovdje prenapučeno. Za pjesmu je dovoljan tren, bljesak, fleš. Kad pjesnik kaže: Sve što imam / u srcu je. // Nastojim da je / stalno otvoreno – / svima dostupno.// Gdje nema srca – / pustinja je.//. Ovi stihovi sadrže najboljeg Daupovića koji krajnje produbljuje obično iskustvo i koga kritika često definira kao misaonog pjesnika, što on i jest: i ovdje iskrsava jezik definicije, i ovdje pjesnik definira “sve” kao filozofski pojam, ali Daupović nije misaon na račun i nauštrb pjesnika u sebi, što se u poeziji često događa, ovdje je jedna obična impresija promaknuta u definiciju svijeta, ovdje je misao duboko uronjena u materiju, prirodno iz nje niče, ili još preciznije, jedno unutarnje stanje dignuto je na razinu ontološke kategorije.
Almir Zalihić
