Opis
Ima knjiga koje se čitaju očima, razumom, u brzini i kakofoniji svakodnevice. A ima i onih koje nas primoraju da zastanemo, utišamo svijet i zaronimo u sebe. „Putokazi“ Suzane Vujičić pripadaju ovim drugim, dragocjenijim. To je knjiga koja se ne čita – ona se osluškuje, proživlјava i, najviše od svega: pamti, srcem.
Suzana Vujičić u „Putokazima“ nudi čitaocu više od uvida – ona nudi prisustvo. Prisustvo žene koja se zamislila nad životom, u svim njegovim protivrječnostima, i koja se ne zadovolјava površnim odgovorima. Nјen put traganja za istinom nije akademski, nije dogmatski, već isklјučivo ličan i otuda – univerzalan. Suzana ne nastupa kao učitelј, niti kao propovjednik, već kao saputnik: neko ko je i sam prošao kroz lične tunele sumnje, straha i nade, i sada svjedoči da svjetlost postoji, ali ne izvan nas – nego u nama samima. Nјen ton je tih, ali prodoran; nježan, ali neustrašiv. To je glas žene koja vjeruje da duhovnost nije tek ukras, dekor, ornament, već jedini pravi život.
Svako poglavlјe ove knjige zaustavlјen je trenutak u kome se ogleda unutrašnji pejzaž jedne probuđene svijesti, a u kojem odjekuju vjekovne istine: o lјubavi kao suštini, o egu kao sjenci, o samospoznaji kao putu bez kraja.
Suzanin stil je pročišćen, sveden, bez suvišnih ukrasa, ali ne i lišen lјepote. Nјena rečenica umije da bude poetična i kad je prozaična, kao da iz nje govori ne samo razum, već i duša.
Katkad podsjeća na zapise drevnih mudraca, katkad na tiha pisma poslata sebi, a ponekad na glas koji u nama odjekuje, ali samo onda kad se sjetimo ko smo. To je ona vrsta zapisa što ne traže analizu, već iskrenost. Ne traže pohvalu, već ogledalo.
„Putokazi“ se ne čitaju kao klasična proza i ne poznaju žanrovske okvire. To je pisano svjedočanstvo duše, lična karta unutrašnjeg života. Ovo je knjiga koja se čita polako. Knjiga koju ne treba „savladati“, nego joj se prepustiti.
Svaki njen fragment djeluje kao samostalan izdah, ali u cjelini, knjiga vibrira kao jedinstveni kontinuum – dnevnik duše koja traži suštinu. Nјena je vrijednost u njenoj iskrenosti: ne piše iznad čitaoca, već s njim. Ne nudi put kao sigurnu mapu, već kao sveti nemir koji traži da se hrabro korača u nepoznato.
Ovo je knjiga za one koji su već krenuli na put, ali i za one koji stoje na pragu i ne znaju odakle da krenu. Ona nije ni prva ni poslјednja stanica, već drum koji vodi ka sebi. Nјene stranice nose blagost, ali ne i naivnost. Nјene istine su jednostavne, ali ne i površne i – kao svaka istinska duhovna knjiga – ona neće govoriti svima isto, ali će svakome reći baš ono što mu je potrebno.
Putokazi nisu knjiga što se pročita i odloži. To je knjiga koja ostaje, ona koja se traži iznova i iznova, kad god ustreba glas što ne sudi, već vodi.
Glas koji ne uči, već lјubi.
Barbara Novaković
