Opis
Pišući „ono što mu na srcu i u duši leži“, Amir Šubo svoja osjećanja i sjećanja, kao i osobene poglede na svijet, izražava i pretače u zbirku stihova adekvatnog naslova Istina. Takav pristup, koji podrazumijeva i karakterizira gledanje istini u oči, upravo je ono što ovoj knjizi daje autentičnost, ali istovremeno i podstiče čitatelja da život živi intenzivnije, smislenije i humanije. Prije svega, Šubo time uvjerava sebe kako bi mogao uvjeriti i druge. Riječ je o potrebi etičnosti i humanosti koje združuju ljude, kao i o potrebi čina odgovornosti koji svaki čovjek mora imati na umu – i pred ljudima i pred Bogom.
Savremenom svijetu istina je sve potrebnija, čak i nužna, a poezija u tome može imati izuzetno važnu ulogu. Ako u svijetu, kako svakodnevno svjedočimo, vladaju egoizam, zlo i podjele svake vrste, onda o tome treba govoriti otvoreno, jasno i istinito. Pjesnik Šubo gotovo manifestno ogoljava našu stvarnost: umoran je od „svjetskog bahatluka“, a željan „bosanskog rahatluka“. Ipak, prihvatajući svoju ulogu pjesnika kao svojevrsnog društvenog misionara, on ne teži po svaku cijenu da mijenja svijet, niti namjerava bilo koga kriviti ili napadati. On upozorava i skreće pažnju na društvene anomalije kao anahronizme koje je potrebno prevazići kako bi se moglo krenuti ispočetka. U tom procesu učestvuje i sama priroda, jer se nakon svega pronalazi neka „zlatna sredina“, pravda dolazi, a „sunce opet polako izađe“ (pjesma „Istina“).
Moglo bi se reći da autor živi svoje stihove i njima oživotvorava davne snove i čežnje koje se, prije svega, ogledaju u njegovom odnosu prema djetinjstvu i odrastanju u rodnom mjestu. Ljubav prema rodnoj Foči, ali i prema Sarajevu, Višegradu, Mostaru, Visokom, Bihaću i drugim gradovima, u kojima, poput Stolca, „insani topli, mili, čuvaju grad“, prenosi se i na njegov odnos prema domovini Bosni, koja je „umorna od svega, vječno željna samo mirnog i punog sna“.
Pjesničke slike kod Šube su neposredne i lišene suvišnih uljepšavanja i gomilanja pridjeva. One su objektivne i jasno odražavaju povezanost vanjske i unutarnje stvarnosti. Ritmički i metrički stihovi su ujednačeni i ne podliježu konvencionalnim obrascima, već su usmjereni ka osluškivanju zvukova prirode, žubora rijeka i pjeva ptica, čime se dodatno pojačava ukupni doživljaj. Posebno je sugestivan pjesnikov odnos prema „dragim ljudima“ koji su obilježili njegovo djetinjstvo i bili mu uzor u sazrijevanju i odrastanju. Nesumnjivo, „očeve mu riječi velikog blaga vrijede“, dok ga majka i tetke griju toplinom i „krase mu najljepše dane“.
Pored drugova koji su imali „ogromno srce“, autor se, suočen s izbijanjem rata i agresije, neminovno pita za onoga koji je pokazao drugo lice svog „bivšeg druga“: „Zašto oko vrata vezaste nam uže?“ i „zamutili ste bistre vode“. Otuda i bolno pitanje: „Osta li ti još duša čista / pitam se, Fočo moja, jesi li mi ista?“ (pjesma „Foča“). Tim stihovima Šubo upućuje oštru, ali dostojanstvenu kritiku onima koji su narušili sklad i ljepotu grada u kojem je, kako kaže, „rahatluka ipak bilo“. Svjestan činjenice da se u današnjem svijetu „na bezobrazluku gradi karijera“, a živeći sada u tuđini, pjesnik iskazuje i duboku zahvalnost svojim roditeljima, čijim će se odgojem „hraniti“, a pjesmom „braniti“.
Pjesme Amira Šube odlikuju se snažnom iskrenošću i emotivnom čistotom, kao i životnom istinom koja progovara o naizgled malim, ali suštinskim ljudskim željama i naklonostima. Upravo zbog toga ovu zbirku preporučujem za štampanje i, naravno, za čitanje.
Selman Selhanović
Iako je riječ o prvijencu vrlo talentovanog i nadarenog pjesnika Amira Šube, njegova zbirka poezije Istina odiše zrelošću i snagom izraza kao da je riječ o djelu iz bogatog pjesničkog opusa. Rijetko se danas susreće autor koji s tolikom lakoćom i osjećajnošću vlada rimom – formom koja je gotovo iščezla iz savremenog pjesništva. Šubo to čini prirodno, emotivno i suptilno, spajajući tradicionalnu strukturu s iskrenim i savremenim doživljajem svijeta.
Amirove pjesme “dišu u slikama”. Svaki stih nosi ton i boju, miris rijeka oko njegove rodne Foče, širinu planina koje je okružuju, kao i tihi huk zavičaja koji se oglašava iz svakog stiha. Snažne poruke pretočene u rimu nose i patriotski naboj, domoljubnu energiju i melanholičnu čeznutljivost – onu istu koja spaja ponos i tugu, svijetlo i sjenku.
Šubo voli pravdu i istinu, za njih doslovno sagorijeva u svojim stihovima. Njegov pjesnički glas je istovremeno blag i prkosan, a kada se i otisne u nemirne vode svakodnevnog, on to čini s mjerom i sviješću, vješto balansirajući između angažiranosti i poetičnosti. Ipak, ogoljena istina u njegovim pjesmama ostaje čista, nepatvorena i duboko ljudska.
Posebno mjesto u zbirci zauzimaju pjesme posvećene roditeljima. U njima Amir Šubo pokazuje nježnost, zahvalnost i duboku emocionalnu povezanost, izraženu iskreno i nenametljivo. Te pjesme svjedoče o autorovoj sposobnosti da piše iz srca, a ne iz forme – i upravo tu leži njegova najveća snaga.
Zbog svega navedenog zbirku “Istina” Amira Šube s punim uvjerenjem preporučujem za štampanje. Riječ je o djelu koje zaslužuje pažnju čitatelja i kritike, jer u vremenu brzih i površnih izraza Šubina poezija podsjeća na ono trajno – da je istina i dalje najplemenitiji oblik umjetnosti.
