Opis
Yakov M. Rabkin je montrealski profesor emeritus povijesti, Židov rođen 1945 u Lenjingradu (Petrograd). Njegova knjiga IZRAEL U PALESTINI. Jevrejsko odbacivanje cionizma, predstavlja još jedan, važan pomak u približavanju istini o zbivanjima u Gazi i na Zapadnoj obali, o razlici između cionizma i židovstva, o zločinima političkog cionističkog pokreta, o kolonijalnom karakteru „povratka u Palestinu“
Rabkin slikovito i vrlo jednostavno izgovara velike istine o tabuima cionističke (izraelske) ideologije. Poput Shlomo Sanda, ali puno ‘mekše’ – kritizira cionističku historiografiju, korištenje teoloških stavova u obranu neprihvatljive aktualne politike Izraela, sveopće indoktriniranje Izraelaca i židovskih institucija diljem svijeta, te stvaranje ‘nacije’ od nespojivih segmenata ljudi različitih kultura, jezika i historija koje ujedinjuje samo zajednička vjera. Kritizira ideologiju doslovnog čitanja Biblije, prihvaćanje kolonijalnog načina organiziranja društva (razvijanog u europskim kolonijalnim projektima)
Rabkin vidi i kritizira i poziciju vlada zapadnih država, posebno Amerike, koje iz različitih razloga podržavaju cionističke izraelske svjetonazore, aparthejdsku i rasističku praksu države koja izbjegava govoriti o svojim granicama i svom ustavu. Na djelu je, smatra Rabkin, rabljenje Boga kao sredstva novog idolopoklonstva.
Jasno mu je da takozvani izraelski doseljenici (vigilanti) uzimaju ‘pravdu u svoje ruke’ i provode etničko čišćenje u onim dijelovima Palestine u kojima se nisu stvorili uvjeti za vojne aktivnosti slične onima u Gazi. Također su mu jasni obrasci „korištenja kolektivne traume kao oružja“, dakle isturanja Holokausta i „antisemitizma“ kao štitova za obranu agresivne izraelske politike.
Rabkin se ne ustručava govoriti o agresivnom ponašanju doseljenika iz Rusije koji su „iskusni u političkom teroru“, te o nacističkom skretanju cionizma (na koje su upozoravala blagovremeno i velika imena židovske znanosti).
Možda je u svojoj kritici antižidovstva autor mogao posegnuti i za razlozima koji su pripomogli pojavi te orijentacije. Naime kao što se nacizam nije pojavio niotkuda tako je i antižidovska ideologija proizvod određenih teoloških, teorijskih, kulturnih, historijskih, običajnosnih i drugih okolnosti. Antižidovstvo je neprihvatljivo kao orijentacija, ali to ne znači da se o razlozima ne može ili ne smije razgovarati. Jer nije samo riječ o stavovima crkvene kršćanske hijerarhije. Postoje pretpostavke u židovskoj isključivosti, samozatvaranju u vjerska ‘geta’, te odbijanju zakona koji nisu zakoni Tore.
Autor naglašava spajanje ideja nacionalizma i socijalizma u nečemu što će neki (rabin Elhanan Wasserman) nazvati nacionalnim socijalizmom, no što u svojim pojavnim oblicima nije ništa drugo nego nacional-socijalizam odnosno nacizam cionističkog karaktera, dakle cionacizam. Prihvaća teze autora koji u politici Izraela vide „krajnji model i cilj“. Tu se približava idejama Dabashyja koji je istina u svojoj kritici Zapada puno eksplicitniji.
Sve češće će se u razmišljanjima o zlu cionizma pojavljivati propitivanje teze o krivnji ili odgovornosti. Američki teolog Marc Ellis, kako navodi autor, „iznio je tvrdnju da ‘kolektivni ponos podrazumijeva kolektivnu krivicu'”. Pitanje krivnje bit će važno pitanje, no ono će vjerojatno okončati u području kolektivne odgovornosti, upravo zbog ponašanja svih židovskih institucija u svijetu (osim iznimaka) koje su se identificirale s politikom Izraela.
Riječ je o knjizi koja predstavlja doprinos istini, knjizi koja pomaže u razobličavanju cionističkog kolonijalnog pokreta. Knjiga je pisana vrlo jednostavno što znači da je iza nje veliko iskustvo autora. Jednostavnosti je pripomogao pitak prijevod koji pojednostavljuje razumijevanje djela.
Prof. dr. Sead Alić
