Opis
Pravo je uživanje čitati fikska pitanja Ibn Džuzejja, rhm, mada čitaoc ovog tefsira treba imati na umu da je autor pripadnik malikijske pravne škole. Ta pripadnost ga nije otjerala u fanatizam niti isključivost prema drugim mišljenjima – što nam daje dodatni užitak pri čitanju i daje nam širu sliku u šerijatsko pravo i širi uvid u pravna mišljenja.
Često kod ajeta koji govore o propisima spominje samo mišljenje imam-i Malika, nerijetko uz njegovo mišljenje navodi i mišljenja drugih pravnika, najčešće imam-i Šafije, nešto rjeđe mišljenje imam-i Ebu Hanife, a u svega par navrata mišljenje imam-i Ahmeda, prvi put ga spomenuvši tek na 373. stranici – prije toga nalazimo da je ostale imame spomenuo na desetine mjesta. Mišljenje imam-i Ahmeda kroz cijelu knjigu spominje na svega 6 mjesta. Veće je čudo što ga je i toliko spomenuo nego da ga je izostavio jer je ulema Endelusa imam-i Ahmeda smatrala muhaddisom tako da ga nisu pominjali kod fikhskog razilaženja.
Nekada poslije navoda različitih mišljenja naglašava i kaže: “Ali o ovome ima prostora za diskusiju.” (str. 314., tom I)
Prvi spomen imam-i Malika jeste u poglavlju o isti‘azi, gdje u 4. tačci pojašnjava učenje e‘uze u namazu i navodi da imam-i Malik ima mišljenje da se e‘uza ne uči u namazu. Navodi mišljenja imam-i Šafije i imam-i Ebu Hanife i dokaze obojice a zatim zaključuje: “Ovaj ajet odnosi se na učenje Kur’ana u namazu i svim drugim prilikama.” (str. 144., tom I), na taj način, prvo fiksko pitanje koje srećemo u tefsiru, autor odstupa od mišljenja pravne škole kojoj pripada i preferira mišljenje neke druge pravne škole.
Takođe kod tefsira 73. ajeta sure El-Bekara, pošto je naveo mišljenje svoje pravne škole, kaže: “…što je slabo mišljenje…” (str. 214., tom I)
Daje prijednost slijeđenju dokaza nad slijeđenju mezheba što je pokazatelj kako njegove učenosti tako i njegovog poštovanja Kur’ana i sunneta. Iz ovog razloga savjetujem studente i ljubitelje islamskih nauka da čitaju ovakve knjige koje u sebi pored znanja sadrže i odgoj.
