Opis
Uvodne riječi autora
Svaki napisani i objavljeni tekst podliježe ocjeni javnosti i kritičara. To svakako vrijedi i za ovu sasvim običnu priču. Likovi i glavni elementi ove priče odista nisu fikcija. Priču sam namjerno pisao za mnoge od vas neuobičajenim, sirovim i grubim jezikom, a u nekim segmentima i jednim nekonvencionalnim stilom, što mi nisu oprostili niti recenzenti. Taj jezik i jedan tip neuobičajenog ili nesvakodnevnog stila može zasmetati nekim čitateljima. No, to je moj izbor i ja taj jezik i taj stil nisam htio mijenjati. Naime, ja sam svu tu priču doživjeo oslikanu baš tim sirovim jezikom, jezikom koji se i sada ponekad i ponegdje koristi u Saraj’vu i širom Bosne. U priči ima čak i nekih neprimjerenih izraza, ali oni ne trebaju povrijediti ničiji ukus jer reflektiraju samu grubost svakodnevnice nekih likova iz ove priče koju su kreirali usud i život. Biće onih kojim se ta priča neće svidjeti, a biće i onih kojim će se svidjeti, što je sasvim normalno. Zna se da se nije još onaj rodio, ko je cijelom svijetu ugodio. Tako je bilo, tako jest i tako će uvijek biti.
Iz srca se zahvaljujem Udruženju Bošnjaka Australije, gospodinu Muratu Mušoviću i gospodinu Agimu Dobruni koji su se prihvatili biti izdavači ove priče.
Posebno se zahvaljujem gospodinu Slobodanu Bodi Stefanoviću, jednom gospodinu književniku i pravom poznavatelju bosanskog damara, koji kao i ja životari ovde kao emigrant, autoru knjiga koja se lako ne ispu[taju iy ruku i čitaju u jednom dahu, a to su Čoek nije tica i S golubovima u Tuzli. On mi je dao veliku podršku i nagovorio me da Daidžu i vama ispričam, odnosno napišem u ovoj formi. Dao mi je i neke dobrohotne sugestije, od kojih sam neke prihvatio, a neke nisam. Zbog toga mi mi Bodo valjda neće zahatoriti.
Priča je napisana onako za raju, a znam da će biti predmet ocjene naših sveprisutnih kritičara opšte prakse i njihovih primjedbi. Međutim, pošto su me prvo roditelji kao dijete stalno za svašta kritikovali, pa onda isto nastavili učitelji i profesori, pa šefovi, pa neki bjelosvjetski predsjednici nekih organizacija bombastičnih naziva, pa me stalno nešto kritikuje i moja supruga, te ja bogme ogugl’o, naučio se i naviko na kritike. Na jedno uho ušlo, na drugo bogme izašlo. Ja sve klimam glavom, duboko svjestan da kritičara ima više nego čitatelja. No, ja dalje radim po svome. Onako kako osjećam. Ima ih i previše koji pišu za kritičare. Ne moram valjda i ja biti među njima.
Nadan Filipović, Perth, Western Australia, zima 2008
