ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Nadija Rebronja
O KNJIZI
Sklonost istočnjačkoj, mediteranskoj ili bilo kojoj drugoj kulturi nije danas, i nije od danas, samo čitateljska pomodnost, ni terapijska praksa (hiljade škola za duhovni razvitak, od joge pa nadalje nude put do samoozdravljenja), nego ozbiljni kulturološki fenomen. Nova duhovnost, objedinjena u pokretu new agea (novo doba), javlja se kao nova religija, neki novi duhovni esperanto, a taj talas (koji potencira ekstatičnu, oceansku povezanost sa Svijetom) nastoji zapljusnuti i našeg čovjeka, našeg pjesnika/pjesnikinju, uglavnom zadubljenog u patrijalhalni svijet običajnosti, mitova i predrasuda.
U tom smislu pjesničke knjige Nadije Rebronje neka su vrsta poetskih putopisa, potrga za pustolovinama duhovnosti, zapisi lutajućeg vjernika, onog koji luta unutarnjim prostorima duha, kako bi kazao Jack Kerouac. (…)
Poetskim tekstom Nadie Rebronje se može i trčkarati (živahnim slikama pijace, ulica, željezničkih i autobuskih stanica, prerija, podruma, andaluzijskih perivoja), ali se iznutra i klizi, rašlanjuju se misli i osjećaji, zalazi se u metafizičku širinu, jer, iznad svega, slika putovanja treba nadmašiti puko putovanje. I, ako je tačna ona Matoševa da je “putovanje poezija, a pjesnici i ljudi poetični najbolji su putnici”, nije tačan onaj dodatak: “putovati, to je gubiti iluzije…”. Nadia Rebronja je možda najbliža onoj Sijarićevoj sentenci: Putovati znači vidjeti. Što će reći da pjesnik mora mistificirati, oživiti mogućnosti našega bića, inače ostaje tek hroničarem koji će nam prenijeti strani svijet kao da nam donosi suvenir iz tuđine.
Poezija Nadie Rebronje ispununjena je iluzijama, onom bajkovitom vjerom da uvijek postoji negdje neki drugi svijet, neka druga zemlja, u kojoj bismo pustili možda drukčiji korijen, pokazali neki drugi list, u kojoj bi naša ličnost pokazala svoju višeznačnost.
Pojedini suptilno naznačeni autobiografski momenti, uz britke reminiscencije, omogućavaju nam čitanje ovih svježih pjesama kao moguću poetesinu varijantu intimnog problematiziranja malih i velikih egzistencijalnih pitanja. Nadia Rebronja ne bježi od rizika vlastite odgovornosti izlažući se stihovima zadovoljstvu promatrača i tumača svog pogleda na ono što zovemo svijet. (…)