ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Redžep Nurović

O KNJIZI

Govor, pjesnički govor, jedan je od povlaštenih predmeta u poeticii Redžepa Nurovića. Čak i u trenutačnoj poziciji obnevidjelog /izgubljenog vida/ to je sasvim očigledno – dovoljno je osjetno prisustvo svijesti o pjesmi, njenoj realnosti i, ne rijetko, svijesti o njenoj materijalnosti: povišeni vid pjesničke samosvijesti u vrlo brižljivo, smjelo bi se reći maniristički građenom tkanju stihova.

Nurović spada među naše pjesnike s odnjegovanom frazom, u njegovim stihovima nerijetko ćemo čuti odjek iskustava poznog pjesništva Huseina Bašića, ne u smislu uzora već u smislu dometa.

Nurović je blizak simbolističkoj poetici i po nastojanju da pjesmu gradi kao jedinstvenu cjelinu smisla i zvuka, i po povlašćivanju tematskih u odnosu na formalne aspekte pjesme. Tome pomaže i – namjerna ili slučajna, svejedno – svedenost njegovih tema: poezija, žena, ljubav, sjećanja, boje, nestanak vida, vjera, prijatelji…

To što uopće iz tako banalnih inicijalnih slika uspijeva da izvede pjesmu, svjedoči o Nurovićevom umijeću, a moguće je da su ovdje u igri izvjesne kritičke primisli, svakako ne jako naglašene, koje ciljaju na ispraznost suvremene egzistencije. Početne slike ili se raspliću tragom lirske meditacije, ili se razvijaju u složenije sinestezijske spojeve, a dinamika Nurovićeve pjesme se mahom zasniva na kontrastu između bogatstva jezičkog izraza i siromaštva “stvarnosti” koja stoji u pozadini.

U nekoj otvorenoj kritičkoj postavci, recimo onoj koja odlikuje socijalno angažiran verizam jednog Kemala Mahmutefendića, ovaj kontrast bi izazvao protest i pobunu; u svojim gustim jezičkim nanosima Nurović se zadovoljava time da ponovi svoju predanost, koja zapravo predstavlja oblik odvraćanja od svijeta. Biti slijep, a vidjeti: “Bože, / Kako si me, moći svojom, osobio od svih drugih!// … Sve obojim svojom bojom / i bez straha da ko prijekor ne hitne mi. // Drugima su moje boje nevidljive.”

U toj spoznaji, koja nam se čas čini krajnje skromnom, a čas htijenjem koje će istrošiti sve životne snage, vidimo ključ za razumijevanje poezije koju ispisuje Redžep Nurović. U njoj se stječu njena preimućstva i njena ograničenja.

Čini nam se da je kritične tačke svoje poetičke pozicije i sam pjesnik dobro svjestan, i da upravo zbog toga tako uporno, sistemski sije po svojim pjesmama upozorenja i svjedočanstva.