Selim Arnaut (Zenica, 1962.)
Poetika Selima Arnauta je po svemu suprotnost modernističkom nasljeđu u shvatanjima poezije, a prije svega onom tipu mnoštvne komunikativnosti i naglašene jasnosti kojoj su strane niskoretorične kategorije. Pjesnikova sudbina, međutim, gotovo da je u svemu odredila i u novim poetičkim i recepcijskim okolnostima nakon ratnog pakla 1992-1995, produžila modernističku predstavu o udesu pravih pjesnika, o njihovom uzletu, tragičnom padu i padu ponovo stečenom. Arnaut je, sticajem okolnosti, jedan od posljednjih pravih, ukletih pjesnika u bošnjačkoj i bosansko-hercegovačkoj poeziji i vjerovatno jedan od rijetkih za čiju se sudbinu interesiraju i znalci i čitaoci, praktično koliko i za samo djelo, iako danas i ovdje, siguran sam, uvijek više intrigira nečija sudbina od nečijeg umjetničkog djela. Možemo, dakle, ustvrditi da je Selim Arnaut pjesnik s djelom (doduše ne preobimnim) – i što u modernom dobu i nije tako često – pjesnik sa sudbinom. Ovo dvojstvo kao da nije moglo da mimoiđe takvu vrstu tvorca (“Ako Bog bi htio /da se igra / Klikera / Sa mnom na ovoj Zemlji / Ja sam ozbiljan“, kaže pjesnik u pjesmi Šara na prozoru) i takvu vrstu približnosti poete samom univerzumu, makar taj univerzum u ovom slučaju zamislili i kao “patetiku uma“, kako Branko Miljković, jedan od najuticajnijih pjesnika bivšeg YU prostora, priklanjajući se Valerijevoj definiciji, imenuje poeziju.
Selim Arnaut se može uzeti kao paradigmatično stanje moderne bh poezije u jednom njezinom historijsko-poetičkom trenutku. Svijet njegove poezije jeste dosljedno dematerijalizirani svijet. Unutarjezička realnost je postala polje razumijevanja koje se ne tiče same poezije. Jezik lišen referencijalnih obaveza i nužnosti, morao se okrenuti samom sebi. Poezija se otuda okreće poetici: razumijevajući sebe, poezija razumije i ostale oblike iskustva: “Od svega što jesam / Ja se raspadam, kao u / Malome romanu o jednome Monarhu“. Ontološka ekonomija modernog pjesništva potvrđuje se tako i u slučaju Selima Arnauta i u slučaju novijeg bh. pjesništva. Riječi su se razišle sa stvarima i ma koliko da su izmijenjeni mehanizmi posredovanja globalni poetički horizont nije presudno izmijenjen. Pjesma oslobađa refleksije da bi uvijek iznova potvrđivala svoje referencijalno važenje. Sudbina poezije je neodvojiva od sudbine jezika. Poezija riječi ne shvata kao sredstvo komuniciranja i konverzacije, već kao sredstvo dokazivanja i otkrivanja bića. S druge strane jezik je, danas, svjesniji svoga siromaštva negoli ikada ranije, dakle jezik nije samo sredstvo komunikacije već je i sredstvo samorazumijevanja.
FOTOGRAFIJA IZ 1962.
Majka gleda kroz prozor, u nebo,
u veliku, velursku, pozivajuću
protupriliku.
I prstokršljivo je osmjehnuta.
Nema stola.
Nema sestrice, nema
dozivanja sa svojim tijelom.
Uljudno,
sa distance,
peć grije atmosferu
roditeljskog doma.
Ali oca još nema.
Svi čekamo oca.
Kad otac uđe u sobu,
soba stekne ćoškove.
STANOVANJE
Sjedimo u sobičku, sklepanom
jedva, od razvaljene
kolijevke.
Nad našim glavama,
nadgrobnim, tek osvanulim
tek pomilovanim,
zuje,
lete na jug,
muhe.
SAMAC
Nikog u kući nema,
sem tebe koji otvaraš vrata
mjaukanjima,
vlastitom kašljanju,
koji se ujutru spotičeš
o ruku
što prinosi razbijenu šolju,
u kojoj drhti kajmak,
nikog
pomjeraš svoje tijelo
kao televizijsku antenu
nakon nevremena
nikog osim tebe
i tvoga lika
uredno položenog
među uštirkanim košuljama
SMETLJARI, PERO
Marljiv kao razgažen mravinjak,
drevnim bojicama crtam svoju kost.
Bočice sa lijekovima,
svjetlucaju na prozorskoj dasci kao riječi
i na rane su popali
U daljini: nečiji obli potiljak,
zaleđeni plovak, i trom
glas kroz šljunak
grca.
Put podsjeća na podvijen rep.
Ujutro smetljari odnose pero,
žene iz ponjava istresaju vruć prah.
I dan,
na par sati unajmljena dadilja,
ulazi u stan.
PREPOZNAVANJE. ZALUD
Druga kuća.
Vidim to po vratima
izašlim u susret.
Druge, možda ljepše, prizore
prozori opisuju nazirući me.
Bol, ipak
ne bira predjele.
Bor bira nas.
Kao da više ne sanjam.
Kao da neko budi
avgust vojničkom cokulom.
I, uvlači se u sobu
kroz nježnu ženstvenost zavjese
brbljanje sa pločnika.
Niče list.
I latica.
Ista jeza.
Isti mravlji umor.
Isti nered – kao vaza
na sredini stola.
POSLJEDNJA PEPLA
“Jedite svi.“
Biblija
Oni su vlasnici tirkizne prozirnosti sjevera
Njihovi nailasci šumskom stazom propraćeni su
Zlehudim dogovorima
Žene iz okolnih krajeva prepoznaju rumske vlasi s
njihovih halja
Njihova imena su nježna kao postave na svadbenim
odijelima
Imaju trajna prijateljstva koja svjedoče plaćeni i
Ugledni svjedoci. Oni žive u tuđem pamćenju
To je njihovo boravište
Sve što je oko njih smatraju ukrasnim odijelom
Orbitaciuma, Oni nemaju partnere, imaju šaptače
Posjeduju teritoriju kuloara, to je prostor staklene
Imaginacije, Njih poštuju donosioci vijesti
Oni mjere nezasluženo, imaju sedam godina uvijek
viška
Niko im nije dosadan i vole klimati glavom
Trguju ženama koje nose naočale i imaju isključivo
plavu kosu
To su žene zanosnih pokreta rukom
Oni ne rade posao. Oni su posao
Njihov se posao sastoji od obožavanja
Svakog drugog osim Boga
Znaju one koji se klanjaju kumiru od zlatne sedre
Bogohulji uzimaju kao revnu nagrade
Oni znaju kamenja odronjeno na putu
Njih interesira rasplet, traže one koji će se Umiješati
Vole da se u izvještajima njihov strukturalni identitet
Mistificira, Svoju vještinu skrivaju u Drvodjeljinim
Opilicima, Njih ne priznaju, njima se umiljavaju.
Popravljači, oni su ti koji poznaju čestite Planove
Trguju porodičnim fotografijama
Nađenim u Ruksacima
Mrtvih vojnika
Vjeruju u tajni esnaf i plaćaju članarinu
Oni stoje na vratima koja označavaju kraj Trgovine
U njihovo podzemlje Dvojnih knjiga
Ulazi se s Preporukom
Odvagnutom odnosom između nečujnog i buke
Njihov najunosniji posao bili su suveniri u obliku
Mrtvačkih kovčega, što su služili kao privjesci na
Ključevima soba u priobalnim hotelima
Niko nije došao na gozbu, zvao se film što su ga
producirali
Umijeće obalnog hoda. To je njihovo umijeće
Blizu, to je jedina mjera koju poznaju
Oni će iskupiti sve šumove koje naprave naši koraci
Oni oblikuju prah spao sa Pečata
Kruna je obavještajni alat.
PLACEBO
Na mojoj fotografiji
Iz posljednjeg muslimanskoga svjetskoga rata
Ostali su trazi
Ruža
Najmlađa
Djevojčica
Koja je brala trešnje
Četrdeset hiljada volova
Brizgaju savsku prašinu
Zašto svojim odrezanim
Noktima gađam zid
Vodiš me zubaru
i ja se pretvaram u siluetni
Dušek na plaži po kojem liježeš
Ti nisu trudna ti si
Jeckey Ballons
Zapadno nebo, crveno kao tvoje neznanje
U jesen, kada jesen traži tvoje rame za svoju cvat
Ona me šalje
Bićima presvučenima u čovjeka
Negdje, među
Instaliran kazališnim mučionicama
Gdje živim kao mladi anorbi
Ja nisam racionalan
Ja sam teocilan
Radio je javio:
Ne izgovara se Amerika,
Kaže se Amerija
Ne kaže se Narodna Republika Kina, kaže
Se Kinezija
Busodrom
Tijelo je samo napravilo krevet
