Šaban Šarenkapić (Novi Pazar, 1956)
Izgradio je poetički svijet koji počiva na nekoliko prepoznatljivih simbola, na nizovima opozicijskih vrijednosti, kao i na kombiniranju različitih iskustava tekstualne prakse. Boravak na osjetljivim granicama nikad nije lagodan, pa se tako i moglo desiti da ovo pjesništvo ne dobije kritičku pažnju srazmjernu svojoj vrijednosti. Smisao lirike, pročitan iz Šarenkapićevih pjesama i njihovog nenametljivog poetičkog posredovanja, nije u tome da velikim riječima govori o velikim temama već da tiho svjedoči o malim suštinama svakodnevice. Tako se istražuje mitsko u svakodnevnom i metafizičko u običnom. Simbolistički tretman stvarnosti u ovim stihovima kazuje težinu anonimne svakodnevice koju život mijenja drukčije od epohalnih okolnosti, što ne znači da ga uopće ne mijenja.
Šarenkapić se iz pjesme u pjesmu pojavljuje kao nov, neočekivan pjesnik. U njegovom haosu sve odlučuje lična subverzija, borba protiv mnoštva i dogme, te okrajak svemira penetriran u tkanje teksta. Svijetla i tamna dionizijska stihovanja, muzika koja dolazi iz religioznosti tijela, iz osobene povijesti vrijednije od svega, sve to sja iz Šarenkapićevih pjesama, asocijacija i značenjskih veza. Pjesme mu se otvaraju kao cvjetovi u vodi i zato ih ne možemo definirati. Svijet je ono što nosimo sobom, to zapravo želi da nam prenese ovaj pjesnik. Šarenkapić je pjesnik predgrađa, Homer koji nije napisao Ilijadu i Odiseju, već ih je razorio kako bi konfliktno – produktivno prevrjednovao svijet. Postajući predmetom Šarenkapićeve poezije svaka se tema dovodi u vezu sa svojom dubljom starinom, sa onim što joj prethodi u kulturnom i historijskom trajanju ili sa onim što je, iz nekog razloga, pokretalo mišljenje istim ili sličnim povodom. Predmet Šarenkapićeve poezije nikada nije sam ili izoliran, on je uvijek postavljen u odgovarajući kulturni i etički sistem. Čak bi se moglo reći kako nešto postaje predmet ove poezije zato što može pronaći svoje mjesto u velikom sistemu kulturnog i etičkog trajanja. Zbog toga Šarenkapićeve pjesničke teme bivaju saobražene pretpostavljenim vrijednostima, kao što su ispunjene umjerenošću, poređenjima i drugim izrazima svijesti da se ne počinje iz početka. Iz ove prspektive njegovi stihovi ne moraju se tumačiti samo iz ugla društvene referencijalnosti, već se mogu vidjeti i kao autopoetički trenutak. (Almir Zalihić)
PAZARSKE BUKTINJE
“Ljudi, izgore tamo čovjek”
Afanasij A. Fet
Gledam kako na naše oči živa
Hasema na lomači bukti
Kao pod žiškom cigara
Gar je duša Hasemina –
Vatra zbori:
Ljudi – čovjek gori
Usljed
Nedostatka
Vatrogasne opreme
Na balkonu plaminjaju
Kćerka i majka
U zagrljaju
A vjetar im nijem
Po mojoj kosi pepeo raznosi
ČITANJE MÚKA
Između grada Pazara i susjednog
Mjesta mili jadovna rijeka
I rastu hrpine nečisti
Iza ljudi
Viđen iz dalji kroz runa dima
Pejzaž je platno načičkano
Kricima Edvarda Munka:
S deponije
Crne se prozorčići
Na romskim vjetrovitim kućama
Dobro utuvi –
Kad po ovim izbama
Kraj puta zamuknu gurbeti:
To zasigurno na kijamet neki sluti
PRISILE IZLOŽNE
Danas ne pada ni kiša ni snijeg
Nebo ko tahta ravno
Po ulici struže
Žena
Uskih ramena
Pod šemsijom ide sama
Ne vidim joj lice
Oko nas
Mjesta ima
Za mahalsko dženaze
Osjeća se –
To zima odozgor
Po Tuli golobinja rominja
Za ženu za mene
Za sjene naše uparene
Samoćom vidljivom u izlozima
POSLANICA OSVAJAČU
Kada uđeš u grad uz lavež pasa
Okružen robljem okićen
Trofejima
Uz dreku
Doboša sa motrilja Kula
Sa konjicom znojnom i zastavama
Sa krvavom sabljom uvis
Zavitlanom
Kada uđeš u grad kažem
Ti jedi i pij i veseo budi
Ako vidiš u tom kobnom času
Ako sretneš avaj ikoga od ljudi
MOJ JE OTAC KAHVEDŽIJA
Moj otac je kahvedžija dobar
i na glasu
Jedini koji ima već stalne mušterije
Doduše mahom mahalsku sirotinju
Po cio dan on raznosi na tablji
ture
I prikuplja prazno suđe po radnjicama
Po cio dan on je na oku i poskoku
Za svakog i pred svakim božjim robom
Nikad ga nisam vidio da se
namršti
I nikad nisam čuo da podvikne i plane
Ali kad kući dođe moj se otac
ponese –
I više nije onaj dobrohotni kahvedžija
Zauzme minder i pogled na avliju
Prekrsti noge: navede kapu i
komanduje
A nana kaže: ne do mu Bog
moć u ruke
NASLJEDNA RUTINA
Od mnoštva stvari ostalih iza oca
Koje su se lahko gubile
Od ruke do ruke
Zapao mi je brijač
Iz vremena robijanja
Mladog muslimana zbog ideje
I kad god ga prinesem obrazu
Uzdrhtim zbog oštrice
Koja u odrazu
Klizeći
Po mome licu
Raskopava ožiljke od očevih rana
