MUHAMED ABDAGIĆ (SJENICA. 1916. – NOVI PAZAR 1991.)
Samonikao, usamljen, nepovjerljiv, proganjan od drugih ali i od samog sebe, Abdagić je u poeziju unio mnogo sopstvenih, ali i mnogo dilema univerzalnog karaktera, te obilje ekspresija i moderne metaforike. Istodobno je baštinio ostvarenja svjetske poezije (iskustva francuske moderne, simbolista i nadrealista) i slobodni duh orijentalnih mistika. I najpovršniji pogled na sadržinu njegovih knjiga nedvojbeno će ukazati da je riječ o izuzetno burnoj poetskoj slici svijeta i odnosa u njemu koju Abdagić iz pjesme u pjesmu sustavno popunjuje gorčinom življenog, realnog iskustva. U njegovom stvaralaštvu zavičaj je nezaobilazni toponim poetske (auto)biografije. Vrletna prostranstva Pešterske visoravni u svim implikacijama za pjesnika su postala i ishodište i dohodište, ona su ona unutarnja sila koja goni i ruši, koja budi najskrovitije osjećaje od nostalgije do potajne mržnje i prezira duha palanačkog. Zavičaj je ljudsko i poetsko pribježište koje sadržajno i značenjski u sebi objedinjuje sve one najdublje ljudske porive. Između ostalih, i niske strasti lokalnog puka kome je tuđa nesreća i nepodobnost mjera vlastite sreće i pravopripadnosti.
Kazivanje o pjesnikovoj opsjednutosti progonom, koliko god neophodno, bojim se da je uvijek jednostrano, ako se uz njega ne govori i o okruženju koje pjesnik konstantno potencira poetski ga aktualizirajući. Tu prvenstveno mislim na cijelu skalu osjećanja koja polaze od samoće, straha, patnje i neizvjesnosti, do nostalgije koja je brana otuđenju, do artiklirajuće pomirljivosti, jer je Abdagić, gotovo opsesivno okupiran tragedijom življenja pod paskom izmišljene krivice i optužbe.
TETRIJEB
Emiru Vaizu
Pjesnici vode porijeklo
od tetrijeba
Jer tetrijeb kad pjeva
zaturi glavu unazad
i zažmuri
I sav se preda pjesmi
i ništa ne zna za drugo
niti oka otvara
niti hoće da zna
I tad ga je najlakše
ubiti
SVAKI DAN
I svaki dan
svojoj ženi
i svojoj djeci
donosi pod pazuhom
veliki hljeb
I svaki dan
njegova žena ima
za ručak
njegovoj djeci
veliki tanjir
vršnat jela
crvenog od krvi
I svaki dan
njegova djeca
debeljuškasta
skaču
igraju se
na ulici
u odjeći crvenoj
od krvi
A čija je to krv
Od koga oni to žive
To oni mene
po redu strogom
čuvaju i paze
i uz čuvanje
po redu strogom i tačnom
bičuju i gaze
i žedno krv ispijaju
moju
Pa ipak
više volim da oni mene
čuvaju i paze
i da krv piju moju
nego da ja
pazim i gazim njih
i pijem krv njihovu
VJEŠANJE
Šta je to vješanje?
Imamo djelomično vješanje
Djelomično je kad obješeni dijelom tijela visi
a dijelom se naslanja na tle
I imamo
potpuno
kad obješeni
slobodno visi
OSVETA
Osveta je moja bila
strašna
S blistavim nožem u ruci
širokim i oštrim
izašao sam iz kuće
u ponoć i mrak
i znažno ga zario
u svemir
i isjekao na kriške
I tako prvi udario
na njegove surove zakone
I na njegov ledeni mir
OSVETA PRIRODE
Najzad
poslije lutanja mnogih i bura
i žeđi dušmanske
slomljene krme
(pošto smo najprije sve ovnove pobacali u more
da bi održali splav na vodi)
ugledasmo kopno
I približiv se oprezno
iskrcali smo žene i djecu
gladne
i onemoćale starce
i kipove s njima naše
i odmah podigli kolibe
i na njima zdanja druga
golema
I naložili vatre
trske je bilo u izobilju
i bogovima našim
(jedinim pravim)
žrtve paljenice prinijeli
za spas
i za zahvalnost
A onda je kopno ispod nas
iznenada počelo da tone
i kad smo se opet našli u vodi
vidjesmo
da je čitavo naše zdanje bilo građeno
na ribi
koja je uronila u more
onog trenutka
kad je shvatila da se iznad nje gradi carstvo prevare
LUTAJUĆI BROD
Čitavog života
u svojoj raketi
usporenoj
kružim oko zemlje
Izdaleka i
izbliza
pa ipak ne mogu da siđem
i da se spustim na zemlju
Jer nigdje ne vidjeh
čvrstog tla
za mene
i za moj mali brod
