Mehmedalija Mak Dizdar (Stolac, 1917. – Sarajevo, 1971.)
Poetska misao Maka Dizdara u knjizi Kameni spavač pokušava prenijeti u jezik istinu Svijeta, Bit onoga što jest, smisao otvorene Sveukupnosti. Makova misaona poezija nije antropološka ili psihološka, nije literarna ili estetička, jer njeno središte nije samo “čovjek”, jer ona – na svom vrhuncu – prestaje biti “poetska”; ona nije ni mistička, duhovnička, religiozna ili ateistička, njena snaga ne leži u društvenoj ili nekoj drugoj pobuni. Ta poezija zacijelo prolazi kroz negaciju i napor za prevladavanjem ljudske subjektivnosti, kraljevstva umjetnosti i estetike, Boga, utvrđene religije, ateizma i društva bez duše, ali na tome se ne zaustavlja. Mogli bi smo tu poetsku i misaonu riječ što prkosi svemu i ničemu, sveukupnosti bitka i ništavilu što uništava svijet – nazvati metafizičkom, no ona sama to ime ne bi prihvatila; makovska potraga za identitetom prolazi metafizičkim brazdama, nastojeći da, istodobno, pronađe novi put; ona se upušta u, kako ih on sam naziva, metafizička putovanja (pronaći pravi izraz iz Makovih objašnjenja ili iz starih bosanskih tekstova), pokušavajući da ih, istodobno, prevlada.
Makov pokret otvara prostor na velikim silama što, pojavljujući se iz središta svijeta nasrću na smrtnike: život i smrt, ljubav i razdor, rat i vlast; on prenosi jezik i misao njihovu prividnu i skrivenu istinu, njihove nesretne i sretne trenutke. Taj poetski pokret crpi svoj zanos iz samog srca prvotnog jedinstva: govoriti, stvarati, činiti, jedinstva što sadrži ono što se očituje kao riječ/slovo, stvaranje, djelovanje. Mak Dizdar obuhvaća ono što ga obuhvaća kroz oblike i djelokrug razotkrivanja velikoga djelokruga Sveukupnosti.; on ispituje više sile sveukupnoga bitka: božansko i religiju, riječ i fenomene svijeta, povijest i filozofiju; Dijete bogumilske luči on se otvara novoj snazi i usuđuje se ispitivati tehniku.
Mak istražuje ritam i smisao postanka opće povijesti, mjesta gdje se odigrava sudbina Bića, u vremenskom slijedu. Te povjesti što je napustila herezu da bi se smjestila na istoku i zapadu, što je imala svoja razdoblja, što je bila i otomanska i ugarska i slovenska i srednjovjekovna, moderna evropska povijest, da bi najzad postala planetarna. Makova poezija odražava budnom historijsku memoriju, i poezija je planetarnoga svijeta. Ona je poetsko poimanje putujućeg svijeta, svijeta u kome istina više nema mjesta ni prebivališta, smrvljena u trci planete što ispunjava sudbinu kroz sva svoja zastranjenja, sva svoja skretanja, sve svoje promašaje. Zemlja ljudi, tlo na kojem se odigrava sudbina otkrivanja svijeta, postaje ono što jest, lutajuća zvijezda ta Irrstern koju se Holdelrlin usudio imanovati i u nju zadrijeti.
KOLO BOLA
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Koliko jada od grada do grada
Koliko greba od brega do brega
Koliko krvi od usudnih rana
Koliko smrti do suđenog dana
Kolo bola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola
Kolo do kola od bola do bola…
MODRA RIJEKA
Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano
iza gore iza dola
iza sedam iza osam
i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke
PUTEVI
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
i ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
( A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaž da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samom
Biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
Između mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
( Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene
( Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.
SLOVO O SMRTI
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja
Smrcu je samo obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda
SUNČANI HRISTOS
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni
Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti č as onoga dana
Pred njegovim č udom zanijemiše žreci i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobijedi
Smrt
Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi
Ostao joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sun č ana počivališta
Pruža Ruke
HIŽA U MILAMA
Djedovska tu hiža bi stvorena
Krepča da krepost
U srcima
Ostane
Pa neka je zato vazda otvorena
Za doste drage
I velikane
Srčane
Za sve pod nebom dobre ljude
I za sve dobre
Bošnjane
Za sve vojnike u velikoj vojni
Što vojuje se
Protiv
Vojne
I raznih drugih golemih zala
I inih silnih
I sitnih
Zlica
Za sve one što u vijeku bježe
Iz svoje hiže
Koja im se
Ožeže
Iz širokog ognjenog kruga
U kojima zapaljene
Lomače
Leže
Ispod visokih krvnikovih vješala
I križnih
I kužnih
Za sve one koji se opekoše
Jer k suncu dalekom
I velikom
Teže
Za sve one što pravu riječ
U pravi čas
Rekoše
I na stazi krvavog ishoda
Što ruku im
Otsjekoše
Za riječ da hljeb je hljeb
Da vino je vino
A voda da je
Voda
Za one kojima su meso smudili
I ognjenim pečatom
Čist obraz
Žigosali
Oni koji se vazda pozivaju
Ne samo na zakone zakonika
Nego i na zakone
Milosti
Božije
Za one kojima su jedini jezik
U grlu iščupali
Jer datu riječ
Nijesu
Odali
Za one koji su bez suda osuđeni
Da umru na repovima konja
Između dva crna klika
Dvojice crnih
Konjika
Neka je ova djedovska kuća
Vazda i širom
Otvorena
Za one koje su sa svetih oltara
Provanse i Lombardije
Zare i Rasije
I Arkadije
Proklinjali
U omami teškog tamjana
U bornome zboru
Krstova i
Mačeva
U tome gorkome koru
Riječi od Kuzme
I od Damjana
Za one koji su trikleto kleli
Jer još ih nisu
U svome mlinu
Samljeli
Neka je djedovska velika kuća
Uvijek i širom
Otvorena
Za one koji nikada ne mare
Za starostavne
Ni za nove
Care
Koji ne mare za kralje
Niti za bane
Ni bojare
Za njihova moćna blaga
Za dukate zlate
Za dinare
Za te
Zle
Pare
Neka je otvorena za sve ljude
Što mitnice ne minu
Al mitničare
Ne mite
Nego ih uvijek jasno i javno
I ruže
I kude
Neka su vrata djedovske hiže
Širom otvorena
Za one što na mučnom ročištu
Znaju za riječ
Blagu i
Čistu
Za riječi koje su jednako dane
Za one daleke i neznane
Kao za one uz skute
Što su nam
Bliže
Za one hude što život bez jala žive
A život im se
Povazdan
Ruga
Neka je otvorena za neznanog brata
I neznanog
Druga
Za one koji u tmici svoje tamnice
U čami svog čamovog tijela
Zbog toga pate
Žudeći da slovo ono bude
Za svekolike
Ljude
Da se svi oni konačno
Sa tim slovom
Zbrate
Neka je djedovska hiža
Širom otvorena
Posvunoć i
Povazdan
Za onog što davno je već pošao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka
Al zna da stići će jednom budan
Tamo gdje
Nekto ga
Čeka
Neka je zato djedovska hiža
Otvorena
Širom
A ako li kto ta vrata kreposti
U sebeljublju svom
Nenadno
Zatvori
Neka se hiža djedovska do temelja
Sori i sruši
U mojoj
Duši
U obor čađavi neka se obori
Neka se u gar goli
I pepeo crni
Neka se
U veliko ništa
Neka se
Satvori
Neka se u njoj
Kao u satanskom logu
Izlegu skorpije i zmije
(Oprostite svi vi
koji ste kleti i prokleti
Na ovoj kletvi kletvenika
Ali hiža djedovska
Bez milog gosta i dosta
Hiža moja ni hiža tvoja
Nit hiža djedovska više nije)
