Hotline:0123456789
  • Login
Close
Sign in Or Register
Zaboravljena šifra?

NEW HERE?

Registration is free and easy!

  • Faster checkout
  • Save multiple shipping addresses
  • View and track orders and more
Kreiraj račun
Ili
Knjigoljubac
  • Početna
  • O nama
  • Kontakt
  • Metode dostave
  • Načini plaćanja
  • Antologija
0 knjiga
Knjižara
  • Naša izdanja
  • Antologija Bošnjačke poezije
  • Klasici
  • Izabrana djela
  • Leksikoni
  • Filozofija
  • Udžbenici
  • Religija
  • Rječnici
  • Bestseleri
  • Drama
  • Proza
  • Poezija
  • Esejistika
  • Istorija
  • Filozofija
  • Roman
  • Mistika, Teorije zavjere
  • Putopisi
  • Publicistika, Psihologija
  • Ekonomija
  • Najnovije u knjižari
  • Knjige za djecu, Lektira
  • Medicina, Alternativna medicina
  • Umjetnost
  • Kuhari
  • Knjige na stranim jezicima
  • Home
  • Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića

Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Admiral Mahić

Oznake:Admiral Mahić, Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića Categories: Blog
Saturday, December 26, 2020

Admiral Mahić (Banja Luka, 1948. – Sarajevo, 2015.)

Gotovo svi oni koji su pisali o Mahićevoj poeziji, a tim činom je na izvjestan način valorizirali, slažu se da je to poezija metafore i kontrasta. Poezija međuzavisnosti naizgled međusobno različitih sastojaka, čija se zajednička svojstva izdvajaju i ističu, a ostala potiskuju. Poezija metafore kao procesa tenzije i energije, očitovanih u trajanju jezika, a ne u pojedinačnoj riječi. Dakle, poezija rezonancije metafore – tendencije da se njezino značenje proširi i da se privuku druga semantička polja i sfere.

Kritičari su saglasni i u tome da Mahić zasniva pjesmu na empirijskim temeljima, od vrlo konkretnih pozicija, do materijalne opipljivosti, do banalnosti, paradoksa, nasilja, erozije, privida i laži, odgovarajući na izazove i iskustva vremena u kojem živi(mo) i koje prisiljava na poslušnost, šutnju i saučesništvo; osjećajući se dužnim da svjedoči i piše o onome o čemu misli i boluje i da uoči ono što se vidi i ono što se ne da lako vidjeti.

Pomenuta pjesnička kombinatorika, odnosno metaforički i začudni preobražaji trivijalne stvarnosti u smisleni poredak, nosi u sebi mnoge osobenosti i iskušenja, kojih pjesnik uvijek i nije svjestan i s kojima, uvijek, ne izvodi baš najbolju računicu. Pa ipak, pjesnik Admiral Mahić intuitivno odolijeva iskušenjima simplificiranog parafraziranja svakodnevice i banalne efemernosti, blagodareći ne samo poimanju značaja pamćenja stožera kulture, iako sve razuđenijih, ali bitnih za pjesničko rekonstruiranje društvenog bitka ili njegovih odjeljaka, već i selektivnosti relevantnog i magistralnog, koji su u stanju da stupe u kontakt sa prošlim vremenom, uspijevajući da se elementi svakodnevnog i životna trivijalnost u Mahićevim stihovima s lakoćom ogrnu poetskim oreolom.

U Mahićevom svijetu i jeziku kao da vlada nedokučivi zakon situativnih (i semantičkih) metamorfoza, brzi snimci, nalik fleševima iz noćnih mora ili polusna, najčešće ritmički transponirani u brzi, izlomljeni stih, emaniraju dinamikom napregnutog preobražavanja vremenskih, prostornih i uz-ročno-posljedičnih odnosa i veza. Riječ i stvar, jedno i dru-go značenje, realnost i privid, objekt i subjekt, sadašnje i negdašnje, neprestano se mijenjaju.

Analogan režim pretakanja naslućujemo i u uzajamnosti infantilnog, verističkog i tragičnog sentimentalizma Mahićevog poetskog govora. U njemu na gotovo nerazlučiv način pulsira čudo djetinjstva (i djetinjstvo jezika) u najbližem susjedstvu s potonjim iskustvom svijeta, posebno grada, koji je istodobno model pakla i apsurda, pa i cirkusa.

Stoga je nužno pojasniti i razložiti Mahićevu sposobnost da, pišući o krajnje banalnim i trivijalnim stvarima čovjekove svakodnevice, aktivira vrlo ozbiljne semantičke ravni, što je inače ključna odrednica njegove poetike. I, evo, u daljem tekstu, izdvojenih nekoliko bitnih i autentičnih pjesničkih obrazaca, koje treba apostrofirati, ali i iluminirati ponaosob, ne toliko zbog vrjednovanja, koliko zbog izdvajanja iz horskog pjevanja.

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA

Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.

SAMO JE JEDAN MUTA

Da, Duše! Tko god u Počitelj zaluta –

nek upita: Gdje je Muta?

Čovjek stolječima privržen visini

  1. Jutarnjoj kahvi i

večernjoj milini.

Odan vrhunskom djelu:

Familiji!

I počiteljskom čelu

i đamiji i na crkvenici –

Njegove ruke prodiru

molitva na kojoj je da ne ugasi svijetlo u pokojniku!

Al popet se treba na vrh zvjezdanog

goguta

Bosne i Hercegovine –

Popit istinu istine:

Samo je jedan Muta!

Da, Drugovi – svici! Muta ljubi bojažljivije osvite!

Nemojte da ga ranite!

PEJSAŽ ISPRED NAPUŠTENOG MLINA

Dud pao u rijeku
Na valovima
pačići sa majkom idu u šetnju
Djevojčica ljubi krompirovu zlaticu

Poškropljen ljepotom svom!
Mlinski kamen zaljubljeno gleda zrna:
iz bedra, iz pupoljka, iz koljena, iz brda –
Odasvud besmrtnost sja!

OBNAVLJANJE

Ispred smeđe zgrade predsjedništva
pozdravljaju se dva stražara.
Nad zgradom predsjedništva, u daljini
bijeli se planinski vrh.
kao visibaba.
Kako bi bilo da se i ja zaposlim
u zgradi predsjedništva?
Teško je srcu izroniti iz beharne plime proljeća
i otići stražarima da traži posao.
Mogao bih biti solidan stražar, moguće
i solidan predsjednik.
Ipak, prvo bih se oženio.
Da nisam zalutao negdje
između sfera.
Treba popraviti prislušne uređaje
između neba i zemlje.
Sve su me sfere natopile
i mene ne trebaju provjeravati, meni
treba vjerovati. Iako ne znam
otkud sol u moru
meni treba vjerovati.

LIČNA KARTA

Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.
Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu…
Mjesto rođenja –  Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Lični broj –  Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce
u mentalnom minskom polju.
Adresa – Put ljubavi…
Moj put je lavirint, moj život je prehlađen,
istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali
moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori…

Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri.
Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije –
da u sebi bljesak božiji ojačam…
Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste ni omirisali…

Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug
po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
da bih platio račune… ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje
ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Zdravstveno stanje – Tuširam se transferom novca Western Union.
Dao sam Oglas u novine da mijenjam jednosoban stan
za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava.
Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu
koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Utopije.

Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!
Obično u Hercegovinu, koja je pčela što liječi akcentima
i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine,
u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja
da je marinac.
Mahić je  plivač izvrnutih džepova
koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…

U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU

Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja maestralno otvara kapije poljana
ispred autobusa koji mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježne žeravice,
dok tajni papirusi se suše
pod temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.

Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svoju ništavnost treba zafrkavati.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg se tijelo pretvara u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.

Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen razuđeni miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisa,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa ezoterijski vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…

Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca prema kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?

Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega, ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…

Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
moje budućnosti.

MEMOARI MLADOG BANJALUČANINA

Tačno u  9,29  devetnaestog januara
prije Krista i Muhameda iskočio sam iz letećeg tanjura
na zaleđeni krov banjalučkoga porodilišta.
Čim je iluzionista Dejvid Koperfild
krenuo hodati po staklu a potom u Mujinoj ćevabdžinici
naručio srednju porciju ćevapa –
tačno u 9 i 30 rodio sam se stoposto
u centru Banjaluke –
probudile su me pionirske marame…
Jer prije  rođenja bio sam u ilegali
ali sve planete u vasioni
paktiraju s uređajem što prisluškuje ilegalce –
a samo sam htio napisati reportažu o radnicima tvornice
koja je iskovala moje lice!
Tačno u 9,31 izlazim iz porodilišta
i udvaram se razvedenim ženama koje sretnem –
Tačno u 9,32 poskupila je struja, ali velikodušni
Dejvid Koperfild  u rukama čuva struju od 220 volti
i besplatno pali sijalicu, a može i kasetofon –
Tačno u 9,33 ujela me pčela iz Hercegovine
i prošla me reuma –
Tačno 9,34 nana u nanulama otrčala je
u Opštinu i dala mi ime Admiral –
Tačno u 9,35 naslonio sam se na stablo
i pišao,  a iz stabla je izašao milicionar i upitao kako se
zovem. Rekao sam da me je nana u nanulama upisala
u Rodni list kao Admirala –
A ti si taj Admiral, zapištao je kao roštiljska kobasica
i ošinuo pendrekom!
Tačno u 10,36 milicionar je sreo nanu i izbio je iz nanula!
Tačno u 10,37 milicionara je sravnio zemljotres!
Tačno u 10,38 zbog razvedene žene skočio sam s mosta
u Vrbas: povukao me rječni vir što se okretao
kao elisa helikoptera!
Tačno u 10,39 rođak Nićo svirao je gitaru na desnoj obali
Vrbasa i pjevao: Uhvati se za slamku!
Tačno u 10,40 uhvatio sam se za vrbin opali list i izvukao se
iz začaranog vrtloga –
Tačno u 10,41 razgovarao sam s anđelima  koji vjeruju
da rad otklanja od nas tri velika zla. Moram raditi, donekle,
ne mozgajući previše.
Tačno u 10,42 – pijem pivo s rođakom Akom kom je u očima
bunar u kojem se danju vide zvijezde –
Tačno u 10,43 rođak Midhad daje mi novu novčanicu od svoje
radničke plate i osmijehom kaže: Evo za pjesmu!
Tačno u 10,44 rođak Mirsad Borac upoznao me s razvedenom ženom
koja je najbolja prijateljica njegove razvedene žene –
Tačno u 10,45 svukao sam haljinu s njenog tijela
i rekao joj da se ne brine –
Tačno u 10,46 popeo sam se u njeno selo Gornja Maslenica
da je zaprosim ali njena je majka ispalila
hitac iz puške kremenjače pa sam se dao u trk
kroz koprive prema selu Donja Maslenica –
Tačno u 10,47 iz sela Donja Maslenica, gdje se vodovodne
cijevi ne svađaju već dogovaraju, otputovao sam vozom
za Plitvička jezera –
Tačno u 10,48 u vozu za Plitvička jezera rođak Suad upoznao me
sa razvedenom ženom iz Danske koja je na psećoj
uzici vodila psinu –
Tačno u 10,49 u vozu za Plitvička jezera u kupeu prvog razreda,
rođak Suad i ja smo počeli glačati kamene
bradavice na danskim grudima –
Tačno u 10,50 ja i Dankinja – u pratnji njene psine –
sišli smo s voza na stanici Vrhovine.
Tačno u 10,51 u zadimljenoj birtiji vrhovinskoj dao sam na znanje
vatrenoj Dankinji da je neću zaboraviti i vratio se autobusom
u Banjaluku. Ostaću sam sa Banjalukom. Bez tjelesnosti. Bez pepela.
Nas dvoje smo daleko, ali iskreno blizu, recimo kao dodir
čovječanstva. Alojz je zaljubljen u Enisu, ja u Banjaluku
i svi vrtimo svoja svjetla koja i kad se gase poje: Dole s urotom!
Mi idemo putem Ljubavi, a Potištenost putem Seksa!
Nama treba Ljubav da prestanemo žderati svoju majku.
Pa  kažem Potištenosti: ostavi me na miru s tom praznom pričom.
Moje nebo je crno. U mojim zjenicama vrte se romantične
gramofonske ploče –
Tačno u 10,52 rođak Sead, koji ne trpi vlast vucibatina,
opet je krenuo u borbu –
Tačno u 10,53 rođak Alija, doktor i pjesnik, otvorio je prozor
i prislonio doktorske slušalice na puls vedrine.
Tačno u 10,54 odnekud su stigli crni oblaci i poredali stolice u vedrini.
Tačno u 10,55 oblaci su se pretvorili u tenkove i počeli
driblati… Prelazim te. Prelaziš me. Faul!
Tačno u 10,56 slavuji su kupili geografsku kartu i na njoj tražili
državu u kojoj će pjevati do zore.
Tačno u 10,57 uokolo odjekuje kuckanje koda prirode –
Tačno u 10,58 sve moje ekonomske su rezerve u koferu!
Tačno u 10,59  Dejvid Koperfild uveo me u magični sanduk –
jedan, dva, tri – i ja sam publiku pozdravio preko mobitela, iz Švedske!
Tačno u 11 publika se digla na noge i aplaudirala Dejvidu
Koperfildu, tražeći da ih uvede u magični sanduk –
Tačno u  11,01 predomislio sam se i, letećim tanjirom,
vratio se, skupa s publikom, u ilegalu…

ZAPJEVALI  LEPTIROVI  NA  PLANINI  ČAVLJAK

Nas tri leptira, Adem, Milan i ja,
na zelenoj planini Čavljak kusamo žutu puru –
a modri Salko harmonikaš
razvukao harmoniku uporedo sa glasom
i sazom sred raspukle vedrine!
Ovo je priča koja je ispala iz sna planini
pošto nam je oprala veš satirom
o gradu Sarajevu što miriše na žestok paprikaš.
I evo – svi smo izljubili divotu divljine
koju je upalio jedan  sunčev zrak.

A onda nas pozdravio užurban turista
koji puši sarajevsku AURU
i smrtovnice lista.
Pitao nas je kako stići do centra grada.
a mi se strancu unijeli u lice:
Zaboga, ne idi u taj lavirint lijenosti i nerada,
bolje su ove planinske litice!
Pitao nas je, prije no što su grm preskočile crne koze,
čije smo mi duše. Šta kroz nas puše?
Rekli smo uglas: Živote naše satrle su mahaluše.
Adem je bio filozof dugokos
koji po žeravi hoda bos
dok zvijezde njuši mu stjenoviti nos.
Milan je autor ukrštenih riječi
koje ni Srbija ne može da riješi.
Na nebu mu je srce i duša
a na zemlji ljubi ga mahaluša.
Ja sam nekada bio pjesnik opojan kao makedonski mak,
rođen u znaku jarca, u podznaku krmak.
Pijem i lumpujem kao sve vojske,
jer ljubim djevu bajnu a jure me mahaluše.
Imam samo jedan izlaz.
Idi na planinu,
reče mi komšija Emir,
tamo budi leptir
sam nosi svoj nemir.

Nas tri leptira, Adem i Milan i ja,
na plavoj planini Čavljak
pojeli smo u slast naradžastu puru,
a Salku harmonikaša povukla je za rukav drugarica:
Izgorila ti džigerica!
Gospodin turista hoće da popuši još jednu Auru
dok savjete srčano dijeli:
Ostavi se priče o bajnoj djevi.

Na kraju nas tri leptira,
popeli smo se u vis još sto metara,
izvadili rilice nečujno da se turist ne bi prepo
i bratski zapjevali: Sa planine Čavljak,
popišat se lijepo!

JESAM LI DAO SVE OD SEBE?

Dok u okno voza zurim

i stubovima ususret jurim

djevojka sa cigaretom u ruci i kosom

kao svila kukuruzna

pala je u polusan

Tako lijepa i tako umorna od svoje ljepote.

Kako doći u njen zagrljaj, u krug rajskog obzora,

kako je otrgnuti od sna

i sakriti je između listova moje nevažeće

zdravstvene legitimacije?

Ostavljeni su mi samo vozovi što jure

u neznanstvo

drugog razreda

i veliki bijeli brodovi u plavim lukama

što bljeskaju na zrelom suncu.

Ostavljeni su mi prizori u glavi,

djevojke što plivaju sa mnom između lađa

mirisnih od nara i smokve

koje ne srećem ili koje me ne vide.

I niko ne tone, sve se rađa iznova

u istom bljesku nepobjedive nježnosti

Ali kako sada, u ovom životu…

Kako pasti u kose neznane djevojke

čije su ruke izujedane kokainskim iglama?

Želim dijete da imam!

da me primi svijet, da me uzvitla

snažnije od bure! Duša glasno da zri

u mjesečevoj visini, kao žitno polje.

O životu koji nemamo da čavrljamo i pjevamo.

Nas dvoje ujedno, i njena ruka sakata, jer

ne mogu dati sve od sebe bez istine ljubavne!

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Ismet Rebronja

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Ismet Rebronja, www.knjigoljubac.ba Categories: Blog
Saturday, December 26, 2020

Ismet Rebronja  (Goduša, Bijelo Polje, 1942. – Novi Pazar, 2006.)

Rebronjino pjevanje jednim je dijelom satkano od zaboravljenih skaski, neobičnih bića i predmeta koji u sebi kriju neslućenu simboliku i on ih vinuvši u šire vremenske prostore približava suvremenosti tako što ih oslobađa njihovih gotovo okamenjenih značenja, da bi ih, oživljene i modificirane učinio medijima za lirsko kazivanje i viđenje; dok je, s druge strane, aktuelno specifično poimanje historijske svijesti, osobeno i vrlo rijetko u jugoslavenskim književnostima. U promatranju historijske prošlosti svoga naroda, koje ima smisla ako određuje i objašnjava sadašnjost ili tu istu sadašnjost na jedan stvaralački način prevazilazi, Ismet Rebronja,  opredijelio se za ono što je suštinsko iskustvo; dakle, nema sentimentalnog, patetičnog lamentiranja nad prošlošću već se o njoj govori sa izvjesnom ironičnom distancom. Smatrajući da historija balkanskog tla ima neke zakonitosti koje se odnose i na historiju bošnjačkog naroda, Rebronja sudbinu svoga naroda posmatra kroz sudbinu tla na kome je on desetak i više vijekova nastanjen. Na tom balkanskom tlu, Rebronja priča o narodu koji se suočavao sa svim zlim vjetrovima, sa svim nepogodama koje su tutnjale, sa svim burama koje su nailazile i prolazile, sa svim mijenama koje su određivale njegovo sveukupno tragično iskustvo. Savremenost je postala na taj način određena prošlost, mijenjali su se okviri življenja, ali je sudbina življenja ostajala ista. Jedna ista historijska situacija na Balkanu ponavljala se kroz vijekove. Nosioci i tvorci historije imali su različita imena i različite ambleme, mitovi su prelazili sa jedne ličnosti na drugu, ali se ishod historije kretao u jednom pravcu koji je mogao da se predvidi i koji je istovremeno bio nepredvidiv. S jednim tako jasno i precizno formiranim osjećanjem historije i tradicije, Ismet Rebronja je o prošlosti mogao govoriti bez povišenog tona i bez patosa, sa reskom linijom ironije u intonaciji.

U novim pjesmama Ismeta Rebronje vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje nisu dvije različite stvari. U tim pjesmama zbiva se jedno, ovo naše, vrijeme. Tlo na kome živimo, tlo je starih civilizacija, ratova, buna i revolucija, njega su pohodili kuga i glad, isto tako kao što su ga pohodila zla u ljudskom obličju. Mitovi koji su nastajali su dio svakidašnjeg života i granica između stvarnog i nestvarnog nikada nije mogla jasno da se povuče. Kao što sve prolazi ali nikada ne može proći jer ostaje u svijesti, Rebronja ukazuje na historijsku situaciju čovjeka našeg vremena koji se suočava sa iracionalnim tendencijama zla koje žele da ga satru u prah i pepeo.

PREĆI PREKO LIMA

I

Lim ima boju ukvarenog testa. Lim je
opštost vode. Besciljna količina. Postoje
i takvi ljudi koji u vodi limskoj vide
svadbe riblje, glave ludačke, šoferske.
Drugi pak ne mogu Lim da premoste, jer su
lađe uklonjene, lađari zaspali. Ima lađara
koji su zaboravili da su lađari i lađara
koji su nestali.
Ja nikako da pređem na drugu obalu Lima.
Ne dozvoljavaju mi krečari, predmeti, sedi
profesori, konjokradice, mutavci, krda,
vikači,
hajkači koji izgone zveri,
a one beže iznad lipa, iznad njiva.
Pokušavam da preplivam, ometaju me
belouške,
čak i otrovnice
Molim lađare, lađara nema,
neki su otišli na more.

II

Kako preći Lim, pitam goniče,
pitam kiridžije,
prodavce duhana, prodavce soli pitam,
proizvođače brezovih metli
sa trgova gospodskih,
svirače, kradljivce zvona, čuvare stada pitam.
Kako preći Lim.
I niko ništa neće da mi kaže.
Neće da kažu konjanici, trkači, kočijaši,
drvoseče.
Neće da kažu skupljači fotografija
za uveličavanje.
Neće karavlasi, niti njihove igle, brdila, sita,
vretena, njihov majmun.
Neće da kažu zadružni čobani,
neće merino ovce, neće.
Neće sveštenici, neće upravnik pošte,
sef neće,
kancelarije neće.
Vodeničari neće. Lim ne mogu da pređem.

III

Neće.
Neće
svadbari,
Nemci,
neće
kumovi s Rudeša, neće,
iznose so i krevete iza baraka,
iznose olovo, žicu, otpad,
nose kućama,
grade avliju.
Neće rođaci s Taluma, smiruju žene
što psuju mustaće bajraktarske,
oficire stare stajaće vojske.
Neće
prosilje devojačke,
zavrzlame.
Niko ništa
neće.

IV

A Lim je opštost. Kako da pređem
na drugu obalu.
Da uhvatim kobilu za rep, pa da pređem,
al vlasnici kobila besni, viču:
Ista je ista… kao u carice kao u magarice!
A Lim je opštost, potajna filosofija,
čaša vode
Aleksandra Makedonskog,
rakija svadbarska,
farmersko mleko.
Lim je
Lim. Izgore Lim!
Ali kako da pređem Lim. To more morsko.
To čudo svetsko.
Taj Lim.
Ako pređem Lim, mogu da postanem moler,
bagerista, skretničar,
da imam kapu državnu, kapu kapsku,
ako pređem.
Mogu da budem činovnik, pisar, limar,
mogu da budem pisac,
mogu da idem u Nikšić na festival,
mogu berač da budem grožđa, pamuka,
al ne da neko čudo,
ne da Lim da prođem.

V

Preko Lima ima srna,
svile, prekrivača.
Preko Lima su bile seče šuma, akcije,
zajedničke livade.
Otuda su dolazile ekipe zaprašivača
diditijem,
uništavači vašaka,
viška, gamadi,
otuda su dolazili dobrotvori,
vakcine, grip i boljke.
Otuda su se raspitivali za koze,
brojali stoku.
Lim je opštost.
Majke uvek plaču kad se preko Lima ide.

VI

Jer može da te neko udavi, zakolje,
napravi sapun od tebe, i to rade u gradovima.
Odseku kosu, prodaju, kao kod nas repove
konjske,
mogu od tebe da naprave četku,
od kostiju tvojih češalj,
od kože kačket,
jer po varošima svašta rade,
naročito ljudima koji prvi put Lim prolaze.

VII

Može svašta da bude čoveku,
ako pređe preko Lima.
Može da se postane čovek,
al meni se ne da.
Od mene nikad čoveka:
Kus pijetao pile dovijeka!
A preko Lima ne daju,
il ja ne smem. Ne znam šta je,
koja tuga,
koja bruka.
Preko Lima imam kapu,
imam baklju.
Preko Lima mnogo guščijih pera,
sve u slavu toponima.
Preko Lima ne može se!

(1974)

MAJKA MOJA

U utrobi kućerka skupila
Nas je ona kao homora
Ogranke svoje.
Oko glave njene pletenice
Ćute kao debele kandžije.
San putova zbog nje kleči
I zalud trave šapću uspavanke.
Za njenim glasom kurjaci jure
Kad tišinu tjera
Sa ognojenih njiva.

Mnogo kune ždrijela
Kad joj iz oči nestanem.
Kad tke zelene ćilimove
Ljepotu s livadama mjeri.

U njene ispucale pete
Uviru kiše.

GŽ 534 75

Trećeg dana uz srp 92,
Na Trgu Tita u N. Pazaru,
Autobusi iz Foče zastali,
Puni muhadžera.

GŽ 534 75 predvodnik,
U 534 75 Asim Podrug,
Bivši pekar, stanar.
Bivši otac. I bivši Asim.

Narod se kupi oko GŽ.
Ko yupi, colu. Gaće, jastuk.
Keks. Mlijeko. Banane. Naranče.
A jedan će: ovo nije pravo.

A drugi: što pjesnik,
Što neki pjesnik ne viče
Ostajte ovdje i tu,
Sunce tuđeg neba neće.

GŽ 534 75 ulazi u maglu,
Voziće dok ima nafte.
Azri na krilu Lejla, tetrapak.
Ne ostajte ovdje, ne idite tamo.

(1992)

KNJIGA EYRIPIDESU

               A što se tiče table crne,
              Ona je crna i kad se obrne.
                                    J. Brodski

Polyphemos iz plemena Cyclopesa
Pojede samo dva brodara
Vrlog Odysseysa dok večeraše
Sa suncem Phoinice za Ithacu.

Na periferiji Scythicusa
Jedini, bez pravde i zakona,
Večerahu meso obližnjeg genusa,
Uz vatru, Androphagosi.

Homeros i Herodotos, kao i mladići,
Prevariše se kad javiše
Da su to već bivši kanibali
Ukraj krda jelena evropskih.

A još kako naivno saopšti
Lewis Morgan, sa jezera Irokeza,
Da Homocid presta, nakon
Uzgoja pitome stoke, izuma brašna.

Očito, dragi tragičaru,
Nisu uzeli u obzir Bosnu
Gdje Evropa unosi u jelovnik
Posljednje zalihe pečene iuvente.
(1993)

TRANSISTOR

Hvata Podbijelje bura
Ko ajkula jato riba,
Da l to stiže zadnja ura,
Da l su stigle igle sviba.

Naše breze smiče vjetar
Ko Ilire rimska lasa,
I da mi je bar kroz etar
Da čujem Bosnu s talasa.

Podbijeljem jastreb kruži,
Već mu vidim zgrabno lice,
Samo kandžu da ispruži,
Stegne krilo prepelice.

Tražim po etrenoj pisti,
Dok ne vrisne ova skala,
Sevdalinku il vijesti,
Dok ne bude noć prestala.

Zalud tražim, sad su rane
Otvorene poput ruže,
Sad je Bosna kao lane,
Iznad kojeg ptice kruže.
 
(1993)

KAPI ROSE

Kapi rose plaču s iva,
Kao pčela kad prestara,
Kao duša nikom kriva,
Suzom s mosta i s Mostara.

Da li ove male kapi
Zapadaju tu zbog srne
Što provlači sjaj sa sapi,
Il su blizu aže crne.

Il su došla crna ila,
Pa je rosa to u nizu
Zakapala do azila
Da preskoči kataklizmu.

Da l će stići do rijeke,
Ili možda do savane,
Naći drume poprijeke,
Ili samo do nirvane.

Hoće l koja kap iz jata
Uzgred malo i vo gošća
Gdje je spremna iza vrata
Tek vogošćna za put bošča.

Kapi rose plaču s iva,
Kao pčela kad prestara,
Kao duša nikom kriva,
Suzom s mosta i s Mostara.
 
(1993)

EMELA
 
Čemerna su danas usta,
I raž ova, ova suša.
Je l moguće od avgusta
Da smo samo ulov skuša.

Vidim s breskve peče jara,
Na sofri gaze uvele,
Rane s Neretve, s Mostara,
Suze doktora Emele.

To je skitska ona shema
Da su Nuri ručak zmija,
Da ne bude više, Ema,
Ni Mostara nit avlija.

Ni kapija, u Mostaru zlata,
Niti rose, u Mostaru park,
Niti kuća, niti jata,
Ni ti: mostarska Jeanne d Arc.

To danas pustoust Moloh
Sit ptica Sunce zakopa,
Čini mi se plače Bloch,
Il je mostarska sinkopa.

Može l, Ema, Rim bez stela,
Bez vučice, opitara,
Rimsko polje bez mustela,
Mi bez Bosne i Mostara.
 
(24. 8. 1993)

SLOVO SLIVENO STRAVOM
 
Našla je sestra moja,
Ležeći potrbuške
Kraj kruške s osoja,
Zrno olovno s puške.

I priča kako je bilo:
Prvo se tijelo raspalo
Jer ga je olovo ubilo,
A zrno eto ostalo.

I kosti nekud nestale
Il zaoralo ih neko ralo,
Tice mu ga znale,
Al olovo eto ostalo.

Potom se iz prikrajka
Sad zbiva ovo:
Rastopi zrno majka,
U tajno pretvori slovo.

I čita ona strave
Iz onog slivenog slova,
Obrće oko glave
Vuka i pse od olova.

Strava se nastavlja time
Kad majka posve zanesena
Pročita poginulog ime
Sa slova slivena.

(1962)

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Skender Kulenović

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Skender Kulenović Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

SKENDER KULENOVIĆ (Bosanski Petrovac, 1910. –  Beograd, 1978.)

Ako prihvatimo tezu Radomira Konstantinovića da je osnovno iskustvo Skendera Kulenovića u Sonetima “iskustvo praznog, slobodnog prostora, kao prostora samoće ili prijetnje bezjezičnosti”, dolazimo do jednog od najznačajnijih i najaktualnijih pitanja moderne poezije i literature uopće: osvajanje slobode od jezika ili slobode od drugih kao apsolutne slobode, odnosno dosezanja moći “smislene nužnosti kao nužnosti prepoznavanja pojedinačnog u opštem”, dakle, “Ja u Jeziku kojim govore svi?”, odosno vladanje “magijom kojom pjesnik prelazi u pjesmu i pjesma u druge”. Magija ovog prepoznavanja Ja u Svemu, i Svega u Ja, dakle, magija svejedinstva kroz pjesnika pokušava da dokaže svoju vječitu prisutnost u vremenu, da se otjelotvori kao vanvremeni ili svevremeni iskorak iz muka, mucavosti, bespomoćnosti. To, gotovo vječno, traženje riječi-ključeva, riječi-šifri, riječi-univerzalija u praznom, slobodnom prostoru, a pred ukletošću bezjezičnosti suština je društvenosti, čovjekolikosti i humanosti pjesnikovog čina pisanja. (…)

Iz današnje perspektive, odnosno sa distance od četrdeset i koju godinu od pojave Kulenovićeve knjige Soneti (Novi Sad, 1968), sasvim je jednostavno utvrditi da je ova poezija odvodila pažnju čitalaca i hroničara u pravcu odnjegovanog stiha, eruditne mašte koja je pažljivo birala, još pažljivije doticala neke od suštastvenih simbola i vizija savremene poezije. Također, u vremenu kada su domaći poetski svijetovi bili odveć jednolinijski postavljeni pred našom tradicijom i pred osvojenim rječnikom ranijih pjesničkih generacaija, Skender Kulenović je donosio, nimalo se se ne ustručavajući, zvukove dalekih žuđenih obala i melodije koje su otvoreno, ničim zamaskirano, nastojale da se postave pred svojom sopstvenom projekcijom kao prostor koji misli o sebi pred izazovom slobodnog, praznog prostora.

Soneti Skendera Kulenovića su u svojoj esenciji, uglavnom, dijaloški. Pjesnikova igra podrazumijeva mušti i nemušti dijalog čovjeka i prirode, čovjeka i historije, čovjeka i vremena, čovjeka i umjetnine. U jednom takvom odnosu, u stvari, počiva antejski mit, a u takvoj vrsti stvaralačke vizije čovjek je uvijek na dobitku. Njime se izražava pjesnikova vitalistička priroda i poetika, odnosno, optimistična vizija života jer lirski subjekt postaje svjestan, kao dio prirode, sopstvenih stvaralačkih moći. U doticaju s prirodom i razmišljanju o njezinim brojnim emanacijama obogaćuje se čovjekovo čulno, empirijsko i intuitivno saznanje.

NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM

 

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

 

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

 

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

 

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

 

 

RUSA PJESMA

 

Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il da iscvateš u nebo – da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.

 

Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica –
ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja.
Sumo sa stablima jeke, sa lišćem od slavuja,
crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,

 

ne izlazi, jezerko, u riječ – u mjesečeve čini,
šumo od biglisa, zamri, u harfi-paučini,
ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi:

 

Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,
i ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi.

 

 

 

ZA STARI MOST U MOSTARU

 

Rat il` stoglav satrap il` zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobijesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nada.

 

Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!

 

Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.

 

Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.

 

 

STEĆAK

 

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,

jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.

Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,

davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

 

Udaljili su se sad od njeg i gradovi i sela.

Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.

Vjetar podsjeti i lijeske, i one se šapatom krste.

Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

 

Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?

Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.

Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.

 

Stihove što još bruje dlijetlom po stećku svom stišaj,

pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,

lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.

 

 

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO

 

Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.

 

U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.

 

Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.

 

Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.

 

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila…«

 

Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

 

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.

 

Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.

 

Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.

 

I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:

 

Nit joj bje softa, nit kadija!

 

Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

 

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.

 

Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:

 

Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.

 

Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

 

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

zemlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu…

 

A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

dok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska…

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem…

 

I treći, put,

baš kad je sreću tu ko porod očekivala,

Allah joj njezin,

mrakom svojih strahova,

ko mrkom čohom oblaka,

potrpa njenu zvijezdu sudbine:

Ne bjeh joj gojeni kućenik,

već čudnovat kockar i pjanica,

za srce ja je ujedoh:

Svoj život bacih na kocku

i pjanstvu slobode

svaki svoj živac,

ko žednu usnu,

predadoh…

Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,

prašinom svjetskih drumova.

tužno,

ko ovca za izgubljenim janjetom,

išle su njene usne i oči posivjele:

»O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

Srušiti nepravdu-planinu?!«

 

O majko, majko, majko presretna,

na pravi put sam ti, majko, izišo:

Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?

On nam je pokornu miloštu donosio,

u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.

Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.

vižleta preplašenog, rumenog Jovana?

U djetinjstvu,

u zelenim maglama,

dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,

sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao

i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –

ja i Jovan

goli u dušama,

goli na konjima,

žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –

dva vučeta,

u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –

živicama gloginja, šipka i trnjina

– dva zmijića užagrena –

nas smo se dvojica prikradali

jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:

S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!

 

Djedovi su nam se kurjački

očima priječali u grla,

a nas se dvojica dječački

zgledasmo u srca,

poljubismo se u grla,

junački.

 

Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,

kad prva streha zapraska

i kose naših dragana u dimu zamirisaše,

majko:

 

griva vihorna među prstima,

mirisna proha u nozdrvi,

uzvijeren jastreb u oku,

sloboda, u žili mlijeko majčino,

ko krv udari

u glavu moju, u glavu druga Jovana,

i mi stupismo tvrdim petama ratnika

na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,

na pravi, majko, put!

Iz usta tuč ispalismo:

tuč-zakletvu

da ćemo ih stući ko škorpije!

Iz cijevi riječ izustismo:

riječ-kuršum,

i ratovasmo skokom hrtova,

i ratovasmo vilicom ratnika,

i ratovasmo zenicom pobjednika,

i sada oni, došljaci-kurjaci,

iz loga tegle krvave repine,

sugluho viju u našem požaru…

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:

 

Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama

i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljene u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mládi novim djetinjstvom.

 

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Muhamed Abdagić

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Muhamed Abdagić Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

MUHAMED ABDAGIĆ (SJENICA. 1916. – NOVI PAZAR  1991.)

Samonikao, usamljen, nepovjerljiv, proganjan od  drugih ali i od samog sebe, Abdagić je u poeziju unio mnogo sopstvenih, ali i mnogo dilema univerzalnog karaktera, te obilje ekspresija i moderne metaforike. Istodobno je baštinio ostvarenja svjetske poezije (iskustva francuske moderne, simbolista i nadrealista) i slobodni duh orijentalnih mistika. I najpovršniji pogled na sadržinu njegovih knjiga nedvojbeno će ukazati da je riječ o izuzetno burnoj poetskoj slici svijeta i odnosa u njemu koju Abdagić iz pjesme u pjesmu sustavno popunjuje gorčinom življenog, realnog iskustva. U njegovom stvaralaštvu zavičaj je nezaobilazni toponim poetske (auto)biografije. Vrletna prostranstva Pešterske visoravni u svim implikacijama za pjesnika su postala i ishodište i dohodište, ona su ona unutarnja sila koja goni i ruši, koja budi najskrovitije osjećaje  od nostalgije do potajne mržnje i prezira duha palanačkog. Zavičaj je ljudsko i poetsko pribježište koje sadržajno i značenjski u sebi objedinjuje sve one najdublje ljudske porive. Između ostalih, i niske strasti lokalnog puka kome je tuđa nesreća i nepodobnost mjera vlastite sreće i pravopripadnosti.

Kazivanje o pjesnikovoj opsjednutosti progonom, koliko god neophodno, bojim se da je uvijek jednostrano, ako se uz njega ne govori i o okruženju koje pjesnik konstantno potencira poetski ga aktualizirajući. Tu prvenstveno mislim na cijelu skalu osjećanja koja polaze od samoće, straha, patnje i neizvjesnosti, do nostalgije koja je brana otuđenju, do artiklirajuće pomirljivosti, jer je Abdagić, gotovo opsesivno okupiran tragedijom življenja pod paskom izmišljene krivice i optužbe.

 

 

 

 

TETRIJEB

 

Emiru Vaizu

 

Pjesnici vode porijeklo

od tetrijeba

 

Jer tetrijeb kad pjeva

zaturi glavu unazad

i zažmuri

 

I sav se preda pjesmi

i ništa ne zna za drugo

niti oka otvara

niti hoće da zna

 

I tad ga je najlakše

ubiti

 

 

 

SVAKI DAN

 

 

I svaki dan

svojoj ženi

i svojoj djeci

 

donosi pod pazuhom

veliki hljeb

 

I svaki dan

njegova žena ima

za ručak

njegovoj djeci

veliki tanjir

vršnat jela

crvenog od krvi

 

I svaki dan

njegova djeca

debeljuškasta

skaču

igraju se

na ulici

u odjeći crvenoj

od krvi

 

A čija je to krv

Od koga oni to žive

 

To oni mene

po redu strogom

čuvaju i paze

i uz čuvanje

po redu strogom i tačnom

bičuju i gaze

i žedno krv ispijaju

moju

 

Pa ipak

više volim da oni mene

čuvaju i paze

i da krv piju moju

nego da ja

pazim i gazim njih

i pijem krv njihovu

 

 

VJEŠANJE

 

 

Šta je to vješanje?

Imamo djelomično vješanje

 

Djelomično je kad obješeni dijelom tijela visi

a dijelom se naslanja na tle

 

I imamo

potpuno

kad obješeni

slobodno visi

 

 

OSVETA

 

Osveta je moja bila

strašna

S blistavim nožem u ruci

širokim i oštrim

izašao sam iz kuće

u ponoć i mrak

i znažno ga zario

u svemir

i isjekao na kriške

 

I tako prvi udario

na njegove surove zakone

I na njegov ledeni mir

 

 

 

 

OSVETA PRIRODE

 

Najzad

poslije lutanja mnogih i bura

i žeđi dušmanske

slomljene krme

(pošto smo najprije sve ovnove pobacali u more

da bi održali splav na vodi)

ugledasmo kopno

 

I približiv se oprezno

iskrcali smo žene i djecu

gladne

i onemoćale starce

i kipove s njima naše

i odmah podigli kolibe

i na njima zdanja druga

golema

 

I naložili vatre

trske je bilo u izobilju

i bogovima našim

(jedinim pravim)

žrtve paljenice prinijeli

za spas

i za zahvalnost

A onda je kopno ispod nas

iznenada počelo da tone

i kad smo se opet našli u vodi

vidjesmo

da je čitavo naše zdanje bilo građeno

na ribi

koja je uronila u more

onog trenutka

kad je shvatila da se iznad nje gradi carstvo prevare

 

 

LUTAJUĆI BROD

 

Čitavog života

u svojoj raketi

usporenoj

kružim oko zemlje

 

Izdaleka i

izbliza

pa ipak ne mogu da siđem

i da se spustim na zemlju

 

Jer nigdje ne vidjeh

čvrstog tla

za mene

i za moj mali brod

 

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Hodo Katal

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Hodo Katal Categories: Blog
Friday, December 25, 2020

Hodo Katal /Šahim Džudžević/ (Vrba kod Tutina,1958.)

Završio je Jugoslovensku književnost i Srpskohrvatski jezik

na Filozofskom fakultetu u Prištini.

Objavio je sljedeće knjige poezije:

Nebeska konjica, MOSTOVI Pljevlja, 1987;

Planinski plesači, DAMAD, N.Pazar 1992;

Berlinski led, BOSANČICA, Sarajevo 1999;

Palata Zahri, MLADOST, Tutin 2004;

Sedmo ljeto, PLANJAX, Tešanj 2008;

Dan i po, CBS, Tutin, 2014.

Dnevnik jednog emigranta, DIWAN, Luxemburg, 2018.

Priredio je knjige iz bošnjačke epike:

Svako svojoj od kamena kuli, Dersan, Tutin, 2012.

Đerzelez Alija Kroz Sandžak, Dersan, Tutin, 2012.

Ne bije ga ni puška ni olovo, Dersan, Tutin, 2012. Junačke

epove Avda Međedovića:

Osman beg Delibegović, El Kelimeh 2017. Novi Pazar,

Mustaj-beg Lički, El Kelime 2018. Novi Pazar,

Priredio je i:

Antologiju bošnjačke poezije za djecu, 2008. CBS Tutin,

Antologiju bošnjačke priče za djecu, 2008. CBS, Tutin.

Živi i radi u Tutinu.

PODSTANAR

Podstanar sam u Prištini.

Priština je glavni grad Kosova.

Postanar sam u ulici prepunoj lipa,

čiji ulaz liči na ulaz u groblje.

Starac što na uglu ulice dane broji

na tespihu donijetom iz Meke,

kada me vidio

šmugnuo je za kut,

i kraičkom oka mi pokazao put.

Uzalud sam za njim okretao glavu,

svezanih ruku,

za ferentijom od čohe zelene.

Tada mi se učinilo da je Dante

došao da se uvjeri

da je mjesto gdje sam podstanar

vjerno opjevao u Paklu.

Sjenku starčevu danima slijedim,

vodime iz kruga u krug.

Slušam krike,

klokot vode,

koliko će još proteći,

koliko još krugova preći,

da stignem do zadnjeg kruga,

do vrha planine, do neba,

do otvora gdje su zvijezde,

do slobode

SAZNANJE

Kroz prozor iza rešetaka

vidim, dan bdi

prozračan kao hotel.

Razmišljam o lavu ograđenog željeznim rešetkama,

kog sam video prošloga ljeta u zološkom vrtu

u Berlinu.

Sada mi je jasno zašto se vrti iz kruga u krug.

Dan mu je dug – vijek kratak.

Ne znam da li ću imati vremena da pobjegnem od svijeta?

Slušam vjetar planinski kako zavija u krošnjama drveća.

Čamim između četiri zida.

Sigurno znam da sam utekao od svijeta,

ali od sebe da pobjegnem ne mogu.

I to saznanje  me čini nespokojnim.

GNIJEZDA

U našem selu

vrbe isprele kosu kao djevojke

uoči Đurđevdana, ili

Dževa tanke niti na vreteno.

A predvečer

miris pržene kahve širi se sokacima.

Na stablu stare vrbe iz šupljina,

gdje se gnijezde ptice,

vire gologlavi ptići kljuna otvorenog.

A vrba je, kažu, preko svoje grbače

prebacila vijekove,

i sto puta više godina i golotinje,

i gologlavih ptića poslala na put.

Zažmirim, vidim kapi kiše

izdubile kamen na litici.

A ptice lete ka vrhovima planinskim.

Osmjehujem se.

Napolju šum vrbova lišća.

To velika vrba diše,

u čijem stablu

vijekovima dubljenom,

kao u kući domaćinskoj

za sofrom, ptičje srce kuca.

Otvaram oči i vidim,

Dževa sa kudjeljom vune ispod pazuha

hita uz sokak.

Sa vrbe se otkide list,

list jedan jedini,

i pade

ko zavjesa vremena

sa one strane horizonta.

ĆELIJA br. 6   

U ćeliji br. 6 Muj Prekupi čita “Bujku”,

Idriz Aslani priča o proljeću,

koje treba da dođe po redu doba godišnjih.

O njivi, o plugu zbori, o vremenskoj prognozi.

O robiji pričam ja. Nikako misli da sredim.

Šetam po ćeliji napred nazad. Ponekad korak

ubrzam ko da sam krenuo za Stambol,

al bijeli se ispriječi zid.

Krv se ledi u venama,

od crvene krvi crveni led, pomislih.

I bol teška se širi od boja umrlih na planini,

gdje sam proveo djetinjstvo,

i bijele snijegove posmatrao

svakog proleća, godinama.

A sada, dok dijelimo zatvorsku ćeliju,

slušam prognozu vremena

koju donose novine na jeziku albanskom

i želju orača koji dane provodi s nama.

A ništa ne zna o poeziji starih Grka,

ništa ne zna o Rimu, Kartagini.

A neprestano priča, o zemlji, proljeću, djeci,

neprestano priča o hljebu.

Zemlja je crna, dodaje Idriz Aslani, rodna.

Crna, crna, kao kosa moje žene.

Tada shvatih,

kako čovjek da se opredijeli

između dvije ljubavi

KESTEN

Kažu da je zgrada suda u Prištini,

sazidana 1905. godine.

Nekada je bila zatvor. U dvorištu,

ograđenom zidovima nalazi se kesten,

čije grane dodiruju prozorske rešetke.

Na krivim granama kestena

ptice svijaju gnijezda, proljeća svakog.

Selile se k jugu i vraćale se ponovo.

A politički zatvorenici i zimi i ljeti

izlazili u šetnje, slušali pjesmu ptica

i vijesti s juga i sjevera, vijesti svakodnevne,

i doba godišnja dočekivali.

To zdanje sa prozorima što posmatraju

kesten, bilo je pristojno mjesto

za neistomišljenike. Zamisli, sada

to mjesto je sudnica onima

što kažu: da je vrijeme prije njih,

vrijeme prošlo, tamnica naroda.

Osmijehnuh se i pomislih: kakva ironija?

Nekada sa tih prozora

mogli su posmatrati ptice u gnijezdu, leptire,

sretati sjever i jug, čekati doba godišnja.

A sada, a sada ne znamo, mi iza zidova,

dan i noć ne znamo kada se dijele.

ZRAK

Zrak jedan dospe u ćeliju

kroz mali otvor špijunke,

jedan zračak jedini.

Svjetlost pade na zid.

Tada prvi put pročitah

ime Dipko,

a ispod njega

krivim slovima napisano

alahimanet slobodo.

Tad shvatih

koliko je dugo

nebo utamničeno,

vrijeme ne mjereno,

duša stiješnjena.

Iza rešetaka

vrijeme se razvuklo,

prostor utijesnio,

a vidici zatvorili.

ZID(OVI)

Okolo su svuda zidovi.

Bezočni, bestidni zidovi.

Između kojih kuca srce moje

ko srce ptice u kavezu, zarobljene,

koja sanja lugove, nebesa.

Kako u zamku upadoh,

majstora zidara?

Ne osjetih ni najmanji šum,

ni udar čekića

kojim su klesali kamenje

da prostor sazidaju i

odvoje me od spoljneg svijeta

šume, potoka, neba.

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Šaban Šarenkapić

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, Šaban Šarenkapić Categories: Blog
Thursday, December 24, 2020

Šaban Šarenkapić (Novi Pazar, 1956)

Izgradio je  poetički svijet koji počiva na nekoliko prepoznatljivih simbola, na nizovima opozicijskih vrijednosti, kao i na kombiniranju različitih iskustava tekstualne prakse. Boravak na osjetljivim granicama nikad nije lagodan, pa se tako i moglo desiti da ovo pjesništvo ne dobije kritičku pažnju srazmjernu svojoj vrijednosti. Smisao lirike, pročitan iz Šarenkapićevih pjesama i njihovog nenametljivog poetičkog posredovanja, nije u tome da velikim riječima govori o velikim temama već da tiho svjedoči o malim suštinama svakodnevice. Tako se istražuje mitsko u svakodnevnom i metafizičko u običnom. Simbolistički tretman stvarnosti u ovim stihovima kazuje težinu anonimne svakodnevice koju život mijenja drukčije od epohalnih okolnosti, što ne znači da ga uopće ne mijenja.

Šarenkapić se iz pjesme u pjesmu pojavljuje kao nov, neočekivan pjesnik. U njegovom haosu sve odlučuje lična subverzija, borba protiv mnoštva i dogme, te okrajak svemira penetriran u tkanje teksta. Svijetla i tamna dionizijska stihovanja, muzika koja dolazi iz religioznosti tijela, iz osobene povijesti vrijednije od svega, sve to sja iz Šarenkapićevih  pjesama, asocijacija i značenjskih veza. Pjesme mu se otvaraju kao cvjetovi u vodi i zato ih ne možemo definirati. Svijet je ono što nosimo sobom, to zapravo želi da nam prenese ovaj pjesnik. Šarenkapić  je pjesnik predgrađa, Homer koji nije napisao Ilijadu i Odiseju, već ih je razorio kako bi konfliktno – produktivno prevrjednovao svijet. Postajući predmetom Šarenkapićeve poezije svaka se tema dovodi u vezu sa svojom dubljom starinom, sa onim što joj prethodi u kulturnom i historijskom trajanju ili sa onim što je, iz nekog razloga, pokretalo mišljenje istim ili sličnim povodom. Predmet Šarenkapićeve poezije nikada nije sam ili izoliran, on je uvijek postavljen u odgovarajući kulturni i etički sistem. Čak bi se moglo reći kako nešto postaje predmet ove poezije zato što može pronaći svoje mjesto u velikom sistemu kulturnog i etičkog trajanja. Zbog toga Šarenkapićeve pjesničke teme bivaju saobražene pretpostavljenim vrijednostima, kao što su ispunjene umjerenošću, poređenjima i drugim izrazima svijesti da se ne počinje iz početka. Iz ove prspektive njegovi stihovi ne moraju se tumačiti samo iz ugla društvene referencijalnosti, već se mogu vidjeti i kao autopoetički trenutak. (Almir Zalihić)

PAZARSKE BUKTINJE

“Ljudi, izgore tamo čovjek”
                                   Afanasij A. Fet

Gledam kako na naše oči živa
Hasema na lomači bukti

Kao pod žiškom cigara
Gar je duša Hasemina –
Vatra zbori:

Ljudi – čovjek gori

Usljed
Nedostatka
Vatrogasne opreme

Na balkonu plaminjaju
Kćerka i majka
U zagrljaju

A vjetar im nijem
Po mojoj kosi pepeo raznosi

ČITANJE MÚKA

Između grada Pazara i susjednog
Mjesta mili jadovna rijeka
I rastu hrpine nečisti
Iza ljudi

Viđen iz dalji kroz runa dima
Pejzaž je platno načičkano
Kricima Edvarda Munka:

S deponije
Crne se prozorčići
Na romskim vjetrovitim kućama

Dobro utuvi –
Kad po ovim izbama
Kraj puta zamuknu gurbeti:

To zasigurno na kijamet neki sluti

PRISILE IZLOŽNE

Danas ne pada ni kiša ni snijeg
Nebo ko tahta ravno
Po ulici struže

Žena
Uskih ramena
Pod šemsijom ide sama

Ne vidim joj lice

Oko nas
Mjesta ima
Za mahalsko dženaze

Osjeća se –
To zima odozgor
Po Tuli golobinja rominja

Za ženu za mene
Za sjene naše uparene
Samoćom vidljivom u izlozima

POSLANICA OSVAJAČU

Kada uđeš u grad uz lavež pasa
Okružen robljem okićen
Trofejima

Uz dreku
Doboša sa motrilja Kula

Sa konjicom znojnom i zastavama
Sa krvavom sabljom uvis
Zavitlanom

Kada uđeš u grad kažem

Ti jedi i pij i veseo budi
Ako vidiš u tom kobnom času
Ako sretneš avaj ikoga od ljudi

MOJ JE OTAC KAHVEDŽIJA

Moj otac je kahvedžija dobar
i na glasu
Jedini koji ima već stalne mušterije
Doduše mahom mahalsku sirotinju
Po cio dan on raznosi na tablji
ture

I prikuplja prazno suđe po radnjicama
Po cio dan on je na oku i poskoku
Za svakog i pred svakim božjim robom
Nikad ga nisam vidio da se
namršti
I nikad nisam čuo da podvikne i plane
Ali kad kući dođe moj se otac
ponese –
I više nije onaj dobrohotni kahvedžija
Zauzme minder i pogled na avliju
Prekrsti noge: navede kapu i
komanduje
A nana kaže: ne do mu Bog
moć u ruke

NASLJEDNA RUTINA

Od mnoštva stvari ostalih iza oca

Koje su se lahko gubile

Od ruke do ruke

Zapao mi je brijač

Iz vremena robijanja

Mladog muslimana zbog ideje

I kad god ga prinesem obrazu

Uzdrhtim zbog oštrice

Koja u odrazu

Klizeći

Po mome licu

Raskopava ožiljke od očevih rana

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Amir Brka

Oznake:Amir Brka, Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića Categories: Blog
Wednesday, December 23, 2020

AMIR BRKA (Tešanj, 1963.)

Pisati da­nas u sonetnom “kalupu” gotovo neizostavno znači uključiti se u onu vrstu manirističke književne i intelektualne igre koja znači poništiti kliše Nihil sub sole novum (Ništa novo pod suncem), i samim tim pokazati mnoštvo raznorodno impostiranih i karakterističnih visokoin­dividualiziranih poetskih osobnosti koje nas primoravaju da uskliknemo: Konačno nešto NOVO pod suncem poezije! Tu vrstu usklika zaslužio je Nebeski nomad Amira Brke.

Lirski subjekt kojeg čujemo u ovim sonetima posjeduje temeljnu dvojnost. S jedne strane, kroz pojedine sonete, ili for­malno nerazdijeljene cikluse, razaznajemo mnoštvo izvrsnih poetsko-jezičkih osobenosti koje pokazuju iskorak spram tradicionalnog poetskog uzusa, dok se, s druge strane, na planu cjeline uspostavlja eminentni pjesnički svijet koji svoju bogatu rešetku, premda fragmentarnu, am­biciozno rasprostire na gotovo sve civilizacijske sfere – ne bi li ih mapirao i prevrednovao “tihim alatima” Poezije, još uvijek pisa­ne velikim slovom.

Dakle, lirski subjekt tretira mnoštvo filozofskih, psiholoških, socioloških, mitskih i literarnih fascincija, te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam. Ovako konstruirana, moćna logika Brkinog stvaralaštva višeslojna je, uzbudljiva, kompleksna; nadrasta svjetonazor i korespondira sa duhom koji nije limitiran.

Nebeski nomad je knjiga depersonalizacije, dakle knjiga koja na drastičan, potpuno svjestan i samosvojan način razdvaja empirijsko ja i ja koje egzistira u pjesmi. Ali, poezija je i lična religija, zasnovana na predukusu onoga što je nevidljivo, nesaznatljivo i zabranjeno, i nije od realnog svijeta: to je san koji se sanja otvorenih očiju. Tamo gdje prestaje znanje – isključiva nadležnost pripada poeziji.

TAJ DJEČAK

Taj je dječak iz praskozorja dalekih i davnih,

stigao je sa pouzdanjem u kazivanja blistava,

a ona bjehu opsjena bajna, zanosna, gizdava,

te je sada usred gnjilih ukazanja starostavnih

Shvatio je da za nj nije razapet nikakav Krist

i da njemu puta nije osvijetlio ni jedan Buda,

no, ne pada zato u očaj, niti odustaje od čudā

Zaputio se vlastitim stazama, u ozarenju čist,

budući spoznao da onom je zavještana misao

koji u razobličenju svih varki neće da potone

i osvajat će krug u kojemu slobodan bi disao,

pa makar bio i samo koliki zaprema kišobran

A mimo aure u orgijama su krijesovi Sotone,

od čega izbavljen je taj što sobom je odabran

SAMSARA

Sada si ovdje se obreo, i stoga ti jedino ostaje

da neumorno se hraniš onim što ti je u blizini,

jer niko obitavati ne može u vlastitoj praznini

Uzmi što vidiš: novopristiglom sve nedostaje,

pa nemoj birati, ne zbori ni za šta da je smeće,

porodilju sretnū prihvati, kao i majku u crnini,

naklon uputi ubojici kako ćeš anđelu na visini

Uči od prirode: sad na đubrištu izrasta cvijeće

Stvorenja dolaze kao posvemašnja tabula rasa,

takav je scenarijum vječni sveopćega igrokaza

Nemaju planove višega uma kruženja prastara,

naprosto bujaš i formu zaprimaš, tvrdu i grubu,

tako će iz tvoga huma i krošnja na žilavu dubu

Bez smisla istina to je, možda je svrha samsara

TVOJA KOB

Zora kad si majci svio se u krilo sjen bijaše mraka,

zrnjem koje sam si sijao i mlio otrovana je pogača,

tamo gdje ni u snu nisi bio za te sprema se lomača,

u pleneru rodnome ugušit ćeš se od kužnoga zraka

Uklete su staze grada, kojim vječnost cijelu kročiš:

šejtanu ćeš o podnevu osunčanom u kolo da skočiš

kao da je ponoć tmula, gluha (aveti su mreže noći),

uzaman će biti lelek, ni ajeti sveti ne mogu pomoći

Oganj tuliš plamenom vlastitim baš kao da je voda,

nad uzništvom čudno gord si, tako slavi se sloboda,

što god misliš, činiš, ili želiš, nije svijeća, nego rog

O izdaji zaiskri li luča, u krivulji versa tražiš spasa,

a tad, u vrtlogu vaseljene opasno se svijest zatalasa

Kob je tvoja takva, a njezin je tvorac milostivi Bog

RASCIJEPLJEN

Iz opreka suštih sazdan, rascijepljen sam tragično,

krajnosti su moje zaraćene, a privlače se magično

Trajno sadržavam u tijelu i duhu gorku protivtežu:

kroz mene se smrt i život dramatično u grč sprežu

Vrlina me paklu vodi, a na valu grijeha hrlim u raj,

onome što nisam ni počeo davno došao sam u kraj,

slava moja žudi u nebesa, a nekazivo sam bijedan,

prvenstveno ja sam voda, a uvijek neutažno žedan

Dostojanstven i prinčevski uznosito hodim ulicom,

kretnju svoju splićem psetu namijenjenom uzicom,

za lijepo vječno slijepac, a rođenjem čežnju stekoh

U nijemoj šutnji glasan, i nemušt se obijam o hridi,

klonim se opreka, vazda izložen sam scili i haribdi,

sukobi varniče u onom što, raspet, nikada ne rekoh

UZ KAMENI STOL

Prepustio si se vatrama svoga djetinjeg srca,

ne mareći za vrtlog što će na putu da se desi,

ali do zida prispio si, pred njime i danas jesi,

pa ti i zaleđena krvca u misli zbunjenoj grca

Čežnja se tvoja svela isključivo na kruh i sol,

a svetkovini sveopćeg pira nadao si se revno,

neznatnim držeći baš svako iskustvo drevno,

no sada vèčeri pristupaš sâm, uz kameni stol

Kada bi putovanje bilo barem dva puta duže,

ili istina da je kako sva bića uzastopce kruže,

možda bi sticani nauk nečemu ipak i vrijedio

Groteskom, međutim, bijahu zanos i ekstaza,

s kojima krenuo si na ovu stazu do bezizlaza,

a po njoj tvoj je plam svakoga dneva blijedio

SUGLASJA

Od svega što nekada bijaše ostala tek je tmula jeka,

ili se i ona tebi, sjetnome, pokatkada jedino pričini,

kao što pomišljaš, dok sanjivo lelujaš na mjesečini,

da te sjena posječenog jablana miluje tiho izdaleka

Smatrav da misao će tvoja ravnati ognjem i dimom,

krajnje si pažljivo mjerio baš svaku vlastitu kretnju,

zazirući da bi mogao i opasnu podstaknuti prijetnju

tim bićima čiji se puls samjerava sa ljetom i zimom

Među ljude si stigao sa osjećanjem da mladi si bog,

pa i da glas će ti imati mistično suglasje sa klimom,

okom da remetit ćeš ritam izmjene oseke s plimom,

a ruina si sada, u sklupčanome otkosu sasušen stog,

koji pridržava vlastitih poraza plast na vjetrometini,

osluškujući tamni šapat o nekadašnjeg erosa žestini

SIZIFOVA IGRA

Dan se za danom prevrće, kao na stolu karata špil,

svakog se jutra isto, a prividno drukčije one dijele,

padaju opet crno, a i sam odustao si od nade cijele

Ali, premda si gubitnik, i sad održavaš vlastiti stil,

do završetka ćeš igrati otmjenu partiju, gospodsku

Krupije tebi je protivnik, koji vječito u startu vara,

izvjestan sasvim tvoj je poraz, jer on se za to stara,

odavno njegovu narav si prozreo, upravo sotonsku,

pa znaš da iznova iz svoga sadizma na igru navodi,

a namigivanjem konačne pobjede uvijek te zavodi,

i ovještalo obećanje došapne, ono o prizorima raja,

jer, sve druge kada se prokažu, ta mu preostane laž

No, već je i za tebe ova igrarija vlastitu stekla draž,

u njoj ćeš ipak trajati sve do posvemašnjeg smiraja

LUDA MISAO

Malo-pomalo, i već si na sveopću svikao tminu,

ni riječima koje izgovaraš ne dopuštaš da sijaju:

oduvijek one mimo tebe vlastitu svjetlost imaju,

no, ti ih gušiš, i zatamnjuješ njinu žarku suštinu

Nikakvog prostora ne nalaziš niti za zrnce sreće,

jer prihvatio si da zloba propisuje tvoju sudbinu

Umiruje te ova spoznaja: izišao si bar na čistinu,

stihovima u pokoj svijetu ustrajno užižeš svijeće

Ali misao nenadana izvan kontrole noćas vrluda,

i sluti predjele sa kojih te drugačija gledaju čuda

rušeći crnu, opskurnu viziju, na koju ti si pristao

Nije baš tako, kazuje i uzdrmava te drska misao,

da jest, odavno bi i ti zašutio, ne bi više ni pisao

Ni u snu se svunoć neće smiriti misao tvoja luda

TVOJE POVJESMO

Kao što gòrē snopovi maka na livadi pokraj puta,

žarne su plamtjele ptice, nošene svrhom i nadom,

svijetlile tada su jarko, kao vrtlar ponosan sadom

To bješe, makova sad već nije i trava je povinuta,

a drugačije neke riječi sada se cinično cere u lice,

pa bez glasa ti si pred zbitijem ovim, unezvijeren:

zgasnula nada, odletjele ptice, obzor sapliću žice,

kao da ovamo i stigao si kako bi bivao iznevjeren

Ali poražen sasvim, a ni predao se, još uvijek nisi

Posegnuo si za gradnjom vlastitog ptičijeg smisla,

pa ma koliko u ruini svemira suštinski izlišan ti si,

te makar da samo za tebe ovoj je ptici ime pjesma,

i u gluhome uhu da to već kakofonija je nesuvisla,

posvećuje se tvoja riječ, satkana u svoja povjesma

NEKO NEPOZNAT

Ne vidiš niti čuješ onoga koji uz tebe tajanstven kroči,

hrani se iz tvoje zdjele i žudno iz vrča tvoga vino toči,

nepoznat neko sa tobom diše i usred dana i pri ponoći,

po mislima ti rije, na tvoje uho čuje, i virka ti kroz oči

Već odavno se s tobom, i ti si s njime prisno se srodio,

pa katkada pomisliš i da se u istome trenu u tebi rodio,

na tebe da je krotko čekao, spremajući se za taj datum

Nikada nećeš doznati jesi li njegov ili on tvoj je fatum,

ali sa godinama što odmiču postaje ti taj duh sve draži,

jer vjeru u smisao muke tvoje na volšeban način snaži,

te ako se, nakon nestanka tvoga, u obzor beskraja vine,

blažen će, i kao zvijezda slobodan, u visu etera da sine

Vlastitu bi, bezvremensku, i ti s njime dosegnuo sreću,

molitva bila bi izlišna, da se tuguje, i da ti pale svijeću

0 Comment | Posted By knjigoljubac

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Medžazija Sanija Mostarac

Oznake:Antologija bošnjačke poezije u redakciji Almira Zalihića, MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC Categories: Blog
Wednesday, October 21, 2020

MEDŽAZIJA SANIJA MOSTARAC (Mostar ? – Mostar 1610).

Savremenik i sljedbenik Derviš-paše Bajezidagića. Biografski podaci o njemu su oskudni. Iako je bio u krugu Bajezidagića, izgradio je vlastiti stil. U njegovoj poeziji vrlo je primjetna sklonost metafori, što je sadržano u njegovom pjesničkom pseudonimu: Medžazi – Metaforički. Iako ga spominju mnogi istraživači kao plodnog stvaraoca na turskom jeziku, do sada je poznato samo nekoliko njegovih pjesama. Vrlo zanimljiva njegova pjesma o mostarskom mostu, prevedena je i na njemački jezik. Još mu je poznata pjesma o Sarajevu.

MEDŽAZIJA MOSTARAC

Zašto se stas mostarskog mosta povio  

Zašto se stas mostarskog mosta povio?
Valjda se i on u dragu kamenog srca zaljubio.

Most je jednook, pa je li mahana? Jedno oko
zaljubljenik ima,
Šta bi tek bilo da sa dva oka gleda? Zar bi iz očiju danju noću suze lijevao?
Jer rastanak ako postoji, eto je došao.

Noge mu na zemlji, a glavu ka nebesima digao
Zar je čudo što mu jedan kraj na istoku,
a drugi na zapadu zastao?

Mramor mu je zemljlnu kuglu osjajio,
Nebeski mliječni put oko mu je ozračio.
Ovako visok luk ne vidje oko svijeta
A vanjština mu izgleda kao duga.

Čini se da je usred tekućice srebreni luk svezao
Kule dvije, kao dvije kandže je podigao.
Jedna voda iznad, druga teče ispod njega,
Most, a voda iznad i ispod, o čuda!

Bogu hvala preko njeg’ se danju-noću
može preći,
Ovako divno mjesto zar se na svijetu
može naći?

Tako je visok da ti svekolik’ svijet označi
Kompas svijeta – ime mu tako nadjeli.

Da mrav ovaj most vidi pomislio bi
Da su ga po Sulejmanovoj naredbi
divovi podigli.

Toliko visok luk podsjeća na svod vasione
Eh, ni ljudi ni meleci tako nešto nisu ugledali.

Ima li izvorišta, da od početka stalno izlazi?
A danju-noću svijet kao voda prolazi.
Ljeti, Neretva kao ašik oslabi,
A zimi, o čuda, kao more nadolazi.

Ponekad most u sredini tijesan postaje
A nekad, šta se to događa, širok i suh ostaje!
Cio svijet pomoću njega mir nalazi
O Gospodaru, od zlih očiju ga ti spasi!

Stvarni most je slika mosta na Ahiretu,
o Medžazijo,
Prijelazi preko njega, šta ti je na Božijem putu
činiti ti pazi!    

S turskog: Omer Mušić
Prepjevali: Lamija Hadžiosmanović i Emina Memija
0 Comment | Posted By knjigoljubac

footer:style2

footer:style1

Sign Up for Our Newsletter

Receive email-only deals, special offers & product exclusives

footer:style6(index10,index11)

Sign up and Save!

Receive email-only deals, special offers & product exclusives

footer:style9(index13)

  • LIVE CUSTOMER SUPPORT
  • Hotline: (801) 2345 - 6789
  • Email:Contact@gmail.com

Subscribe to Newsletter

footer:Style10(index14)

  • About Us
  • Blog
  • Blog
  • Company
  • Company
  • Investor Relations
  • Investor Relations
  • Typography
  • Typography

footer:style10(index14)

footer:style11(index15)

© 2016 WordPress Themes Demo Store. All Rights Reserved. Designed by Smartaddons.com
  • Imate pitanja? Kontaktirajte nas.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate ikakvih pitanja pošaljite nam poruku pomoću kontakt obrasca ili nas pozovite.
  •  Bosne srebrene 4, 76120 Brčko distrikt BiH
  •  Telefon: +387 61 019 361
  •  Email: zalihica@gmail.com
.
Copyright 2020 © Knjigoljubac | All rights reserved |
  • Menu
  • Categories
  • Početna
  • O nama
  • Kontakt
  • Metode dostave
  • Načini plaćanja
  • Antologija
  • Naša izdanja
  • Antologija Bošnjačke poezije
  • Klasici
  • Izabrana djela
  • Leksikoni
  • Filozofija
  • Udžbenici
  • Religija
  • Rječnici
  • Bestseleri
  • Drama
  • Proza
  • Poezija
  • Esejistika
  • Istorija
  • Filozofija
  • Roman
  • Mistika, Teorije zavjere
  • Putopisi
  • Publicistika, Psihologija
  • Ekonomija
  • Najnovije u knjižari
  • Knjige za djecu, Lektira
  • Medicina, Alternativna medicina
  • Umjetnost
  • Kuhari
  • Knjige na stranim jezicima