Husein Bašić (Brezojevica, 1938. – Podgorica, 2007.)
Može se slobodno reći da Bašić svoju poeziju počinje od jezgra straha kao osnovne ontološke činjenice i suštinske teme čovjekove psihološke egzistencije. Taj strah kod čovjeka se ponajprije manifestira kao začuđenost pred mračnim silama kosmosa i zajednice koja ga okružuje. Imenica strah je u sebi statična i zatvorena. Imenicom se označava tačno određena stvar, pojava i na izvjestan način se može omeđiti. Ima svoj početak i kraj ili pak rubove koji je omeđuju /Čuma (Kuga, Imaginarno biće koje otima djecu), Utra (žetelica smrti koja svoja sječiva upire u sve naraštaje ljudi), Tmuša (tmina u nekom prostoru), Džehenem (Prebivalište grješnika i mjesto patnje u kome se nalaze različiti demoni i đavoli), Lubina (Crkotina, truplo, mrlina), Pizma (Zagriženo neprijateljstvo, mržnja, pakost, zloba)/.
Kada se pak umjesto strah upotrijebi bojati se (plašiti se), tada se stavlja naglasak na glagol. A glagol je u sebi otvoren, dinamičan, podložan promjenama i utjecaju, te osoba koja se boji može utjecati na vlastito psihofiziološko stanje. Šta strah krije iI proizvodi u čovjeku? Možemo li označiti koji je to dio čovjeka u kojem prebiva strah ili nepovjerenje? Ovo su samo neka od pitanja koja Husein Bašić postavlja sebi i čitaocima, a protiv emotivnog i općeg čovjekovog pasiviziranja, da ne kažem paraliziranja pred činjenicama koje proizvode strah. Živimo u kulturi jezika u kojoj je uvriježeno u sličnim okolnostima upotrebljavati imenice, te time biva teže i promijeniti uobičajeni način govora, no nije nemoguće. U okolnostima u kojima se izrazito bojimo moguće je upravo tada upotrebljavati glagole te pokušati vidjeti što možemo učiniti kako bismo se manje plašili i kako ne bismo bili puke žrtve vanjskih okolnosti, nego i aktivni sudionici onoga što proživljavamo. Strah je normalna reakcija na nenormalne životne uvjete koje osoba percipira kao određenu opasnost koja se u kontekstu događaja koji se pjesnički tretiraju ne može izbjeći, ali pak pomaže da se i dalje osjećamo slobodnim. Kad ne postoji mogućnost bijega od izvora straha, tada dolazimo do kompleksnijih psihičkih i umjetničkih procesa. Suočiti se sa strahom je veliki dobitak za svaku osobu, za porodicu, za nacion, za društvo. No da bi se suočili s izvorom straha potrebno je imati povjerenja u sebe i u druge, u životne ciljeve, svjetonazor, kao i raspolagati određenim znanjem. Pod znanjem ne podrazumijevamo samo intelektualno znanje nego i emotivno i društveno znanje, emotivnu inteligenciju.
UTRA
Zagrižena i nerazlučena
U živo meso. U talog krvi. U neprosuto
sjeme. Kao čuma. Kao groznica
Svemu i sebi kidisala
Ništa da je pomete. Ni zatre. Rominja
Njena čeljust kroz krv i tijelo. Osviće
Budna. Glad joj u zijevu sijeva
Snaga kipti u očima
Svršava klanje. I traje.
Noć je nagrezne stravom. Jara je
Prenosi u beskraj. Na ponovljeno
Hodočašće. Još jedno jato da zabavi.
S ČUMOM U LUBINI
Išli su istim putem
U poharu
Sa čumom u lubini.
Opominjala ih je na glad i žeđ
Dijelila s njima zalogaj
Bratski.
Kad nijesu imali šta da piju i iju
Čuma je pila i jela
Njih.
Najzad: ona je samo preživjela
I sitapjana prešla
U drugo stado.
BALIJIN GROB
Kad razvališe Balijin grob,
Ne nađoše u njemu ništa,
Do li mirišljavog kamiša
Kojim je Balija tukao zmije
I jedan šuplji zub
Kroz koji je srkao
Burmut.
Malo poniže
Gdje se prosula njegova kičma
Zemlja se urajetila,
Kao da se od onolikog Balije
Od onakvog delije
Sve skamenilo i svelo
Na tričetiri rohava
Kamička.
Uzeše ih i baciše u temelj puta
Što vodi preko Balijine kuće
U tmušu.
OPET KUGA U SARAJ’VU
Opet kuga u Saraj’vu piše Šefki Bašeskija,
Kao da je juče bilo: Knjiga mrtvih sve punija.
Šta su Derviš i Tvrđava? Most na Drini i Neretvi,
Kad ih predaš zubu smrti i potopiš u otrovi?
Kuda noću da polete Berberovi rajski konji,
Nebom, poljem i kamenom kuda viju karakolji?
Šta su žad i suho zlato na slikama Ljubovića,
Spram ognjišta u ognjištu, ispod Trebevića?
Gdje su knjige Ćamilove, Dizdareve, Skenderove,
Spram bunara punog krvi i košmara?
Šta su zdanja i muzeji, galerije i džamije,
Šta Povelja, šta Hagada, šta su crkve i mošeje?
Ko će ljubit’ kao Omer i Merima? Ko će tužit’ k’o Morići,
Ko će više pjevat’ pjesmu Hasanagi i kaduni?
Koje vino iz Mostara Hamza Humo neće piti,
Koja pjesma o Emini nikad više neće biti?
Šta su oni što se zalud mole Bogu: pravikrivi?
Žedni, gladni, u podrumu? Ko su mrtvi, gdje su živi?
Šta je Sidran, gdje je Marko, imaju li riječi, bolan,
U Rječniku, bez mjeseca i bez sunca, u logoru?
Dok aveti lete nebom, Sarajlije u džehenem…
Noć sve duža, vatra jača, razum nijem…
PRED SVAKIM DOMOM
Tako dođoše doma
Bez srca,
Mrtvi od straha
Da neće moći
Umrijeti
Kad za to
Dođe hora.
I one puške
Mržnjom
I olovom
Do grla
Zališe dobro.
S uzmom pod krilima
Krenuše kolo,
Naokolo,
Redom,
Pred svačijim domom.
RIJEČI POSLIJE SREBRENICE
Prolog
Poslije Srebrenice može se samo nemušto grcati,
Nemoguće je sabrati riječi i čini za zločin,
Neprilično ih je (tako) zvati,
Treba nešto (mnogo) jače,
Što se ne da ispjevati (isplakati),
Što se ne može izreći.
Nema tih riječi i čini,
Nema krika
Ni glasa,
Bolje je skupiti travke i kamičke,
Kuda su prošle njihove sjenke i štake,
Kuda je kapao mozak,
Dijelila se duša na pacmilke,
Rječitije od svake riječi,
Slikovitije od svake slike.
Poslije Srebrenice
Neko će ipak htjeti da sroči pjesmu,
No izdaće ga riječi.
2.
Srećni da su oni
Što očima porinu tim u nedoklano meso,
U moždanu kašu
Natraške padoše
Na kućni prag,
Na izrovašenu zemlju.
Toga dana dželati su imali žnjetvu,
Kao u najplodnijim danima smrti,
Ne samo u zemlji Bosni,
Već na svim poljima svijeta,
Gdje se žnjelo i bilo
Nemilicehametice,
Koliko se moglo micati brže i više,
Kroz raspoložive i raspoložne cijevi.
Isprobane su sve mogućnosti rata,
Tekli su potočići krvi,
Iz nebroj proreza i pritoka,
Cijedili se i ručili kroz golema polja slave.
Samo sugeler-ale, zadrigle i p’jane,
Ispijale na dušak vrčeve ljudske krvi
I sporile se o broju pobijenih.
3.
Kroz golema polja mraka
Vidljivi su bili obrisi žnjetve,
Razori i vlačezi,
Lovina je bila pretila i puna –
Odavno se tako lovilo nije.
Kapala je krv i žmarila bučka,
Ponekom lešu još bili su damari u podgrlcu,
Grčio se mali nožni prst,
Kroz zvurke i rane
Ulazile – izlazile
Dihanije.
Neki su nedotučeni i priklani
Netragom nestali –
Otpuzali su k’o zmije bez glave i repa,
Gdje se nije smjelo otići.
Znalo se: ako prežive,
Biće strašni svjedoci
Na Božijem sudu
I Sudu za zločine.
4.
Poslije velikog slavlja,
Valjalo je pokriti tragove i brazde,
Sabrati mrtve,
Dotući žive,
Baciti ih pod zubate gusjenice,
Pomiješati sa zemljom i lišćem,
Strpati u rupčage,
Da se ne poznaje,
Da se ne vidi i ne čuje dok oni odu.
Nazirao se jasno učinak strave
(Gusjenice nijesu mogle sve da zdrobe),
Ostavile su za sobom mesnate brazde:
Lobanje, rebra i druge kosti,
Prste u travi i lišću,
Kosu na trnju i granju,
Upletnjake, šnale, dugmad i strize,
Muštikle i tabakere,
Metalni izlizak koji je mogao biti prsten,
Modri očnjak, minđuše, kopče i igle,
Lutke bez nogu i ruku,
U krvi smočeni dinar,
Jezik pregrižen i zemljav,
Đerdan prosut u travi.
5.
Potom je stalo sve sto gmiže, hodi i leti,
Skamenilo se u bespuću,
Sve što je dotad moglo da se vuče i miče,
Puževi, zmije, ježevi, vjeverice, šumski miševi
Zakorjeli su u krvi.
Umrli su u obilju prejake hrane,
Od žestoke žeđi
I nepokretnosti.
Planine su jedva pihale dušom,
Prskala je žuč i kapale oči,
Micale su se grane i kosti,
Mravi su osvajali visinu,
Mravi što nema mjesta na koje neće stići.
O nebesa! O zvijezde! O planine! O šume!
Blago vama!
I po sto puta blago vama!
Za iskonsko sljepilo!
Za kameno srce!
Jer: ovo se nije moglo vidjeti i preživjeti!
6.
Pticama zaoloviše kljunovi,
Slijepiše se krila,
Oči zakorješe u skrami,
Kandže srastoše za put i kamen.
Više se ne ču ništa: ni ah, ni oh…
Samo su muhe bile halapljive i horne,
Padale su oblakom,
Ogromne modre muhe
S kraja svijeta,
Na veliku gozbu
Koju su im priuštili pretili đenerali.
Trajao je još dan velike pobjede,
Pobjednici su ispijali čabriće krvi,
Naiskap,
U slast,
Kako mogu samo pobjednici da piju krv pobijeđenih,
Ližući pritom ljepljive čokolade,
Koje su ponijeli za paradu i slikanje.
O svijete! O gade! O velika huljo!
Zašto si zaćutao?!
Zalud ćeš se iskupljivati lažljivim riječima
Mrvicama hrane,
Ubiće te sjenka Srebrenice!
7.
Il’ možda hoćeš da čuješ:
Nije bilo ništa
Nije ni bilo Srebrenice.
Ko ipak ne bude povjerovao,
Treba mu reći, nek opet čuje:
“Bog je u ovom mandatu bio Srbin!”[1]
Zato je dopustio toliko klanje,
I žrtve.
Još mnogo dana potom,
Pristizale su aveti i sjenke,
Sablasti skliske,
Providne lobanje,
Očikaplje,
Nijeme i slijepe lubine,
Kosti štapovi i kosti štake.
Niko nije umio da kaže
Kako je
I je li zaista preživio
Smaknuće Srebrenice.
Epilog
Najzad, zbogom kvarljive riječi,
Ništa se u vas ne može udjenuti,
Nijeme ste i prazne k’o razbijene ljuske.
Nema poezije ni antipoezije,
Ne postoje metafore,
Nema slike koja se može otisnuti
Preko smuzganog mozga,
U vreloj krvi,
Sve što se bude reklo i čulo
Biće i ostaće
Kao da nije bilo Srebrenice.
Bože moj!… Bože! Da li još tamo živi iko?
