Opis
Spojivši znakove ovoga i svoga vremena, jezgrovitost i jednostavnost poetske inicijacije, detalj i mnogoznačni odjek stvarnosno-mitoloških stranica sopstvenog dnevnika, Zoran Bognar je knjigom “Albedo” progovorio o neuhvatljivosti kao o žamoru iz susednog dvorišta, o mikrokosmičkom kao o pucketanju stvari s kojima se svake večeri leže na počinak, o tajnosti života i javnosti sna, o ličnim slovima biografije i univerzalnim rečima ovog sveta i vremena u kom živimo. Većina tema o spadanju maski kod Bognara je, uslovno govoreći, obrađena šeretski, čak blago pomirljivo jer je u svojoj značenjskoj artikulaciji jasno stavila do smisla i onaj introspektivni udeo, ono što takođe ispod kože, može ličiti na ležište sopstvene maske – ali pesnik zastupa prijem i davanje, zastupa uzajamnost intimnog i javnog, porodičnog i heliocentričnog, muškog i ženskog, zastupa albedo. Tu se iverzibilna paradigma albeda identifikuje kao lična, orfička i erotska, socioantroploška “rasudna snaga”, ali ne kao lirsko ubeđivanje, već kao smireni sled invokacija o ličnim događajima, o vezi tih događaja s konkretnim bićima, o tajnama i diskreciji koji izrazitom pesničkom ironijom potkopavaju temelj masivnih ostataka civilizacije.
Radivoj Šajtinac