Opis
Pljusne more, proleti galeb, pomjeri vjetar list, smjenjuju se slike grada sjećanja. Čas si u barci, čas u vlaku, putuješ ka Otoku, putuješ ka Sarajevu. Kad stigneš, sjedneš i posmatraš sebe u vremenu, u rasponu decenija i misliš smiren viđenim.
Riječi Tugomirove idu ko voda, najkraćim mogućim putem, ka čitaču. Zaveden jednostavnošću ni ne primjetiš u koju dubinu ćeš biti zaronjen, a kad bude da si u toj dubini, prevrćeš te slike ko durbin, čas je sve nedostižno daleko čas je samo detalj, uvećan u sjećanju, u kome je sabrano sve što je putnik T. M. naučio putujući uvijek istim putem, od tamo do ovdje, odavde do tamo.
Pjesme i lik u njima. Nema tu više mjesta za glasnost, vika je napustila T. M., sad govori tiho, nagne se čitač ka njemu, da svaku riječ čuje. Nema tu suvišnosti i nepotrebnog. Ostala je vedrina, spram svih crnila i nešto ljekovito i tajnovito kao pelin: zašto bi onaj koji visoko u planinama pod krošnjama gleda u nebo i gricka prastaru travku gradio kuće koje gore i sadio drveće koje će posjeći? Onu travku što otkriva govor svih jezika, oblost svake riječi i koja te čitaoče vodi tamo gdje si bio, korak po korak: vidi ovo, vidi ono, pokazuje ti T. M. rukom, ko djetetu. Tako se, čudo(!), ta strahota pređenog puta, zaboravlja pred velikom tajnom da smo tu i još tren tu ćemo biti.
Snežana Bukal
Kuća koju nije sagradio, a o kojoj govori Tugomir Matić možda je baš i metaforička opreka, subverzija u vremenu u kojem se samo cijeni stjecanje, gomilanje kapitala, u kojem umjetost malo znači, a on priznaje samoironično, najviše voli ne raditi ništa: “volim još i danas/ kao što je rekao Teo/ sjediti posve sam/ ili s prijateljem/ na klupi ili na žalu/ pored mora/ u kafani/ ili gradskom parku/ šutiti ili pričati/ sasvim je svejedno..” U tom smislu estetizacija je opreka grubosti neoliberalog svijeta koji počiva, kako ističe u pjesmi “Ispod šarenog barjaka”, na ideji nacije i rata za domovinu.
Na kraju, gotovo programatski, pjesnik ističe “Volim jasne misli”, a to se odnosi i na ljude. I poezija Tugomira Matića posve je jasna, pregledna, jasna je misao, nema u njoj šmiranja života, niti uljepšavaja, jer lirski subjekt našao je mir u sebi, u svijesti o tome da iznad čovjeka i jest ono uzvišeno, božansko, ali ipak postoji ona iskra koju nose dnevne epifanije koje pjesnik majstorski uobličuje u odličnu poeziju.
Darija Žilić
