Opis
Vladimir Sorokin rođen je 1955. godine u gradiću Bikovo nadomak Moskve. Godine 1977. završio je tehnološki fakultet. Stekavši više obrazovanje Sorokin je počeo raditi u časopisu “Smjena” gdje je nakon godine dana dobio otkaz, jer nije želio stupiti u omladinsku organizaciju. Bavio se književnom grafikom, slikarstvom, konceptualnom umjetnošću. Izlagao je na mnogim izložbama. Uredio je i ilustrirao preko pedeset knjiga. Godine 1985. u pariškom časopisu “A-Z” izašao je izbor od šest Sorokinovih pripovijetki. Iste godine u francuskom izdanju izašao mu je roman “Red” koji je ubrzo bio preveden na nekoliko evropskih jezika.
Sorokinova djela kao tipični primjeri kulture undergrounda u sovjetsko vrijeme nisu mogla biti objavljena u SSSR-u. To se događa tek 1989. godine, kada je časopis “Vrelo” objavio nekoliko njegovih pripovijetki. Nakon toga Sorokinove pripovijetke izlaze u raznim ruskim časopisima i zbornicima.
Tek u ožujku 1992. godine Vladimir Sorokin postaje dostupan u svojoj domovini – u časopisu “Filmska umjetnost” objavljen je njegov roman “Red”, napisan još 1983. godine.
Ostali romani: 23000 (2005), Put Bro (2004), Led (2002), Pir (2000), Plavo salo (1999), Srca četvorice (1994), Marinina trideseta ljubav (1982-1984) objavljen, 1995; Roman (1985-1989) objavljen 1994; Norma (1979-1983) objavljen 1994.
Sorokin je također autor više drama i filmskih scenarija te niza pripovijetki koje su objavljivane u raznim časopisima u Rusiji i inozemstvu.
Djela Vladimira Sorokina prevedena su na niz jezika – engleski, francuski, nizozemski, finski, švedski, talijanski, poljski, japanski, korejski. U Hrvatskoj mu je izašao roman “Plavo salo” (Fraktura, Zaprešić, 2004; preveo Fikret Cacan). Dobitnik je nekoliko uglednih književnih nagrada u Rusiji i Europi.
U romanu “Marinina trideseta ljubav” (Tridcataja ljubov’ Mariny) kroz biografiju tridesetogodišnje Marine koja od lezbijke postaje zagrižena sovjetska radnica dana je snažna kritika sovjetskog socijalizma.
Knjige koje Vladimir Sorokin piše nisu knjige koje opuštaju već uznemiravaju, natopljene su olovom, onim tipičnim ruskim momentima. Raspon njegove kritike odnosi se na društvo kao takvo, kritiku savremene Rusije (npr. u „Šećernom kremlju“, „Danu opričnika“), kao i na kritiku uređenja bivšeg Sovjetskog Saveza. Kao dobar promatrač, nije štedeo u stavljanju svih manjkavosti na pijedestal. „Plavo salo“, knjiga koja je bila „karta“ za svet, futuristički roman, masovno je paljena na ruskim trgovima. Pitanje je da li je danas teško biti disident? Sorokin odlično zna da su Ekonomija, Religija i Politika – sveto trojstvo straha i to su uglavnom stalni motivi koje provlači kroz svoje romane.
Svoje likove oblikuje kao da u rukama ima testo i sve one ružne, a duboko ljudske karakteristike isplivaju na površinu. Takav je i lik Marine Ivanove: propala pijanistkinja, metresa visokog društva disidenata boljševičke Rusije, koketira sa religijom kako bi se otrgla praznini koja je guta. Sve Marinine ljubavi, tj. dvadeset devet ljubavi – bile su ljubavnice. Jedino u odnosu sa ženama, Marina nije seksualni objekat, dok u odnosima sa muškarcima ima nekakve bezvoljne predaje, puke igre koja ni njoj samoj nije zabavna.
Marina rano otkriva svoju seksualnost, još u vrtiću, no sve je to pod velom nevinosti. Zatim, Marinino prvo letovanje sa ocem gde biva obljubljena nad morskim „zgusnutim nebom“, potom se krivac, tj. njen otac utapa. Od tog trenutka i sama radnja romana je zgusnuta. Naime, sintagma „zgusnuto nebo“ koju Marina sa oduševljenim dečjim usklikom ukazuje ocu pre preljube je jedina emocija radosti koju Marina pokazuje u svojoj nevinosti, potom prestaje da bude dete, prestaje da bude biće – postaje ljuštura, seksualni objekat i ravna linija. Jedine oscilacije su žene, njene ljubavnice i njen sopstveni revolt. Rano otkriva polusvet, poroke, postaje kleptomanka kako bi se osetila živom.
I na samom vrhuncu tog beznađa u kome se nalazi, Marina sanja san, vrlo simboličan, sanja ostrvo Lezbos i sve njene ljubavnice i Njega. Budi se i dolazi do strašnog suočavanja sa sopstvenom prazninom, prazninom koja je proždire i koja se godinama taložila ispod tog teškog i zgusnutog neba. Marina upada u stanje katarze i odbacuje ceo svoj život.
I na samoj ivici nervnog sloma upoznaje Njega, prostonarodnog čoveka na funkciji. On duboko veruje u ideju, u Sovjetski Savez, u narod. Razmažena metresa doživljava preobražaj, prestaje da bude Marina Ivanova, oštećena individua, prestaje da bude, postaje Marina Ivanova komsomolka, Marina Ivanova – narod, udarnica, radnica, postaje MI narod, utapa se u kolektivizam, postaje deo nečega, kao kap u moru, bezbojna i sve manje vidljiva na horizontu.