Opis
Shvatajući pjesmu prevashodno kao estetko biće čija se struktura ostvaruje na nekoliko nivoa: stvaralačkom organizacijom zvuka u jeziku, i na nivou ritma kao nosioca “sadržaja”, Šarenkapić se, koristeći i tradicionalne pjesničke forme i moderni stih, profilirao kao pjesnik savremenog, originalnog prosedea. Izbrane pjesme[1] ovog ustrajnog pjesnika potvrđuju gotovo sve pređašnje tvrdnje; u ovoj knjizi stihovi govore osobenim unutarnjim jezikom pjesnikove svijesti o vlastitom položaju u svijetu i temeljno kazuju silinu okupiranosti tim problemom. Vrijednost, dobrota, humanost, ali isto tako i zlo, nalazi se u čovjeku, smatra Šarenkapić, a ti motivi, zajedno sa osnovnim, egzistencijalnim, čine okosnicu njegove pjesničke građe. Šarenkapić poetskim sredstvima traga za konačnim rješenjima. I, bilo bi pretenciozno očekivati da ih sva iznađe i ogoli (što i nije primarna zadaća poetske misli), ali mu polazi za rukom da većinu njih nasluti i podigne ih na nivo univerzalnih slika koje tvore snažnu i upečatljivu poruku da svijet opterećen zlom opstaje zahvaljući mrvicama dobra, razuma i otpora koji je duboko usađen tamo gdje ga možda najmanje očekujemo.
Moralnost, kao vrhovni ljudski atribut, je ono što savremenom čovjeku sve češće postaje opterećenje. Put do njenog punog ostvarenja ima nebrojeno mnogo zapreka, pjesnik je toga svjestan, pa u pjesmama to iznosi (nimalo se ne zavaravajući), svjestan da laž i zabluda mogu preći u nikad ispravljivu naviku, u vječitu obmanu i drugih i samoga sebe.
U današnje vrijeme rijetki su pjesnici koji su toliko svjesni sopstvene situacije, sopstvenog egzistencijalnog stanja kao Šarenkapić: on je obuzet do dna bića ovim osjećanjem, shvata njegovu bitnost pri bivstvovanju u vremenu “kad se trijebi od kukolja žito”.
[1] Šaban Šarenkapić: Izabrane pjesme, Zalihica, Sarajevo, 2005.
