Opis
Postoji u književnom stvaranju Nikole Trojanova jedna vrsta pronicljivosti koja ponire u stvarnost sa mnogo većom mjerom nego što tradicionalna književnost zahtijeva. Ona odiše jakim socijalnim kontekstom ali i filozoskim viđenjem vijeka (XX) koji su obilježili egzilanati, disidenti, bjegunci, izbjeglice, prognanici. Divljenja vrijedna je njegova inspiracija jednom od najtužnijih i najnehumanijih društvenih pojava koja je proistekla iz umnožavanja totalitarnih režima, oživljavanja rasizma, nacionalizma i šovinizma, izrabljivanja i dehumanizacije siromašnih, podstrekivanja vjerskih netrpeljivosti do stupnja neokrstaških ratova. Zbog svega toga njegovi tekstovi nose u sebi znatnu gorčinu razočaranja, ali i etičko uporište koje želi popraviti svijet, ma kako se i ma koliko se to etičko uporište, ta kula branilja, činila čistom utopijom.
Književni opus Nikole Trojanova zapravo je jedna vrsta nemirenja sa haosom historije i posljedicama tog haosa. On književnost shvata, između ostalog, i kao sredstvo da se intervenira u svijetu zbilje kako bi došlo do koliko-toliko podnošljivog odnosa između stvarnosti i pojedinca, u ovom slučaju bića izbjegličkog, emigrantskog, prognaničkog i svijeta u koji dolazi, žuđenog ili slučajnog svijeta u kome treba pronaći spas, mir, budućnost. Jer umjetnički tekst nije drugo do ogledalo u kojem se zrcale sve pojavnosti svijeta i društva, a kada se ima na umu činjenica da površinu ogledala Trojanov usmjerava na njihove tamne strane kao i da se i sâm nalazi pod njihovim okriljem u egzistencijalnoj i stvaralačkoj usamljenosti, onda nimalo ne čudi ton njegovih ironijskih i kritičkih opservacija.
