Hotline:0123456789
Knjigoljubac
0 knjiga
Knjižara

ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Redžep Nurović

O KNJIZI

Govor, pjesnički govor, jedan je od povlaštenih predmeta u poeticii Redžepa Nurovića. Čak i u trenutačnoj poziciji obnevidjelog /izgubljenog vida/ to je sasvim očigledno – dovoljno je osjetno prisustvo svijesti o pjesmi, njenoj realnosti i, ne rijetko, svijesti o njenoj materijalnosti: povišeni vid pjesničke samosvijesti u vrlo brižljivo, smjelo bi se reći maniristički građenom tkanju stihova.

Nurović spada među naše pjesnike s odnjegovanom frazom, u njegovim stihovima nerijetko ćemo čuti odjek iskustava poznog pjesništva Huseina Bašića, ne u smislu uzora već u smislu dometa.

Nurović je blizak simbolističkoj poetici i po nastojanju da pjesmu gradi kao jedinstvenu cjelinu smisla i zvuka, i po povlašćivanju tematskih u odnosu na formalne aspekte pjesme. Tome pomaže i – namjerna ili slučajna, svejedno – svedenost njegovih tema: poezija, žena, ljubav, sjećanja, boje, nestanak vida, vjera, prijatelji…

To što uopće iz tako banalnih inicijalnih slika uspijeva da izvede pjesmu, svjedoči o Nurovićevom umijeću, a moguće je da su ovdje u igri izvjesne kritičke primisli, svakako ne jako naglašene, koje ciljaju na ispraznost suvremene egzistencije. Početne slike ili se raspliću tragom lirske meditacije, ili se razvijaju u složenije sinestezijske spojeve, a dinamika Nurovićeve pjesme se mahom zasniva na kontrastu između bogatstva jezičkog izraza i siromaštva “stvarnosti” koja stoji u pozadini.

U nekoj otvorenoj kritičkoj postavci, recimo onoj koja odlikuje socijalno angažiran verizam jednog Kemala Mahmutefendića, ovaj kontrast bi izazvao protest i pobunu; u svojim gustim jezičkim nanosima Nurović se zadovoljava time da ponovi svoju predanost, koja zapravo predstavlja oblik odvraćanja od svijeta. Biti slijep, a vidjeti: “Bože, / Kako si me, moći svojom, osobio od svih drugih!// … Sve obojim svojom bojom / i bez straha da ko prijekor ne hitne mi. // Drugima su moje boje nevidljive.”

U toj spoznaji, koja nam se čas čini krajnje skromnom, a čas htijenjem koje će istrošiti sve životne snage, vidimo ključ za razumijevanje poezije koju ispisuje Redžep Nurović. U njoj se stječu njena preimućstva i njena ograničenja.

Čini nam se da je kritične tačke svoje poetičke pozicije i sam pjesnik dobro svjestan, i da upravo zbog toga tako uporno, sistemski sije po svojim pjesmama upozorenja i svjedočanstva.

 

Add to wishlist
Compare
Kategorije: , Tags: , ,

Opis

REDŽEP NUROVIĆ (Novi Pazar, 19445)

 

 

ŠLJIVA

 

U vrijeme zrenja,

sve se napuni šljivama:

kotarice, gajbe, hljanjače,

naše oči…

 

Sad je moja jesen

i sjećanje  na djevojku

koja  liči na šljivu.

 

Šljivu stegnem  prstima,

da raspukne po dužini

i sve se osjeti.

 

Pucanje svježinu  na prstima ostavi,

puklina bljesne rumeno,

rumenilo se orosi

i jezikom mi medovina poteče.

 

 

 

PAKLENA PJESMA

 

Srce moje,

nije nam pametno što noćas zapisujemo ove tuge

i ne znajući koliko noć je odmakla,

mislit će ona da zbog nje kaplje ova samoća

iz tebe, srce moje, i klatna zidnog sahata,

da smo, nje radi, ove rime odlomili od pakla.

 

Nijeste mi vjerni,

srce moje i klatno zidnog sahata.

Pomislit će ona da se i pred njom otvara  naša knjiga,

pa i njeno srce trokutom isti ritam hvata.

 

Neka razmišlja ona, na primjer,

gdje su Istanbul, London, Amsterdam..

u  tmini ovoj, zbog kojih se čovjek čudu dade?

 

Očvrsnimo noćas,

srce moje i klatno zidnog sahata,

u ledene tvrdnje da ništa ne znamo,

da nas ni za nju više nije briga.

 

Da, nije nas briga…

 

 

NAJLJUBAVNIJA PJESMA

.

U snu, veli mi Hajjam:
Malo ti časti društvo moje,
nego bi i vino moje da probaš?

Rekoh mu:
Čast mi je društvo tvoje,
a vino neću da probam.

Hoću miloj najljepšu pjesmu da napišem,
i nek nije kapi vina u meni –
neću istinu iz vina
no iz srca da joj kažem.

Da znaš, Hajjame slavni,
nije pravo da su i tvoje pjesme

toliko glasovitije od mojih,
kad moja mila je toliko ljepša od tvoje.

 

 

 

PJESNIK LJUBAVNE POEZIJE

 

Danas sam htio u pogrebno
da pazarim jeftino opremu
u kojoj ću u smiraj.

Treba da ostane dinar-dva više,
da se u mermer uklešu barem dva moja stiha
u kojima sam i ja pjevao o Emini.

Sad sam ljubomoran na svaki svoj stih,
svi znaju jače da vole
od mene ovakvog.

 

 

 

 

 

OTAC I MAJKA

 

Moji, otac i majka,
plakali su kad sam bolovao pevavi tifus.
Ljeta, 1957. godine.
Suze su im prštale po mom licu
kao po zagrijanoj ringli.
Tako je gorjela ta bolest.

Kad sam oslijepio,
nije bilo oca i majke.
Nijesam vidio ko je zaplakao.
Rekli su mi država će ti dati
trideset hiljada –
skupe su kapi za oči,
jer su i oči skupe.

 

 

 

MOJE OČI

 

Bože,
Kako si me, moći svojom, osobio od svih drugih!

Imam tminu groba svoga,
al ne memlu smone grobne.

 

Ipak, svakog jutra,
sa svih strana dotiče mi gdje keftanje kera budna,
kukavica tu poneka ili kakva ptica druga
djevojački kikot
koji zvoni ko dukati razasuti iz pregršti…

 

Sve obojim svojom bojom
i bez straha da ko prijekor ne hitne mi.

 

Drugima su moje boje nevidljive.

 

 

x