Opis
REDŽEP NUROVIĆ (Novi Pazar, 19445)
ŠLJIVA
U vrijeme zrenja,
sve se napuni šljivama:
kotarice, gajbe, hljanjače,
naše oči…
Sad je moja jesen
i sjećanje na djevojku
koja liči na šljivu.
Šljivu stegnem prstima,
da raspukne po dužini
i sve se osjeti.
Pucanje svježinu na prstima ostavi,
puklina bljesne rumeno,
rumenilo se orosi
i jezikom mi medovina poteče.
PAKLENA PJESMA
Srce moje,
nije nam pametno što noćas zapisujemo ove tuge
i ne znajući koliko noć je odmakla,
mislit će ona da zbog nje kaplje ova samoća
iz tebe, srce moje, i klatna zidnog sahata,
da smo, nje radi, ove rime odlomili od pakla.
Nijeste mi vjerni,
srce moje i klatno zidnog sahata.
Pomislit će ona da se i pred njom otvara naša knjiga,
pa i njeno srce trokutom isti ritam hvata.
Neka razmišlja ona, na primjer,
gdje su Istanbul, London, Amsterdam..
u tmini ovoj, zbog kojih se čovjek čudu dade?
Očvrsnimo noćas,
srce moje i klatno zidnog sahata,
u ledene tvrdnje da ništa ne znamo,
da nas ni za nju više nije briga.
Da, nije nas briga…
NAJLJUBAVNIJA PJESMA
.
U snu, veli mi Hajjam:
Malo ti časti društvo moje,
nego bi i vino moje da probaš?
Rekoh mu:
Čast mi je društvo tvoje,
a vino neću da probam.
Hoću miloj najljepšu pjesmu da napišem,
i nek nije kapi vina u meni –
neću istinu iz vina
no iz srca da joj kažem.
Da znaš, Hajjame slavni,
nije pravo da su i tvoje pjesme
toliko glasovitije od mojih,
kad moja mila je toliko ljepša od tvoje.
PJESNIK LJUBAVNE POEZIJE
Danas sam htio u pogrebno
da pazarim jeftino opremu
u kojoj ću u smiraj.
Treba da ostane dinar-dva više,
da se u mermer uklešu barem dva moja stiha
u kojima sam i ja pjevao o Emini.
Sad sam ljubomoran na svaki svoj stih,
svi znaju jače da vole
od mene ovakvog.
OTAC I MAJKA
Moji, otac i majka,
plakali su kad sam bolovao pevavi tifus.
Ljeta, 1957. godine.
Suze su im prštale po mom licu
kao po zagrijanoj ringli.
Tako je gorjela ta bolest.
Kad sam oslijepio,
nije bilo oca i majke.
Nijesam vidio ko je zaplakao.
Rekli su mi država će ti dati
trideset hiljada –
skupe su kapi za oči,
jer su i oči skupe.
MOJE OČI
Bože,
Kako si me, moći svojom, osobio od svih drugih!
Imam tminu groba svoga,
al ne memlu smone grobne.
Ipak, svakog jutra,
sa svih strana dotiče mi gdje keftanje kera budna,
kukavica tu poneka ili kakva ptica druga
djevojački kikot
koji zvoni ko dukati razasuti iz pregršti…
Sve obojim svojom bojom
i bez straha da ko prijekor ne hitne mi.
Drugima su moje boje nevidljive.