Opis
Hodo Katal /Šahim Džudžević/ (Vrba kod Tutina,1958.)
PODSTANAR
Podstanar sam u Prištini.
Priština je glavni grad Kosova.
Postanar sam u ulici prepunoj lipa,
čiji ulaz liči na ulaz u groblje.
Starac što na uglu ulice dane broji
na tespihu donijetom iz Meke,
kada me vidio
šmugnuo je za kut,
i kraičkom oka mi pokazao put.
Uzalud sam za njim okretao glavu,
svezanih ruku,
za ferentijom od čohe zelene.
Tada mi se učinilo da je Dante
došao da se uvjeri
da je mjesto gdje sam podstanar
vjerno opjevao u Paklu.
Sjenku starčevu danima slijedim,
vodime iz kruga u krug.
Slušam krike,
klokot vode,
koliko će još proteći,
koliko još krugova preći,
da stignem do zadnjeg kruga,
do vrha planine, do neba,
do otvora gdje su zvijezde,
do slobode
SAZNANJE
Kroz prozor iza rešetaka
vidim, dan bdi
prozračan kao hotel.
Razmišljam o lavu ograđenog željeznim rešetkama,
kog sam video prošloga ljeta u zološkom vrtu
u Berlinu.
Sada mi je jasno zašto se vrti iz kruga u krug.
Dan mu je dug – vijek kratak.
Ne znam da li ću imati vremena da pobjegnem od svijeta?
Slušam vjetar planinski kako zavija u krošnjama drveća.
Čamim između četiri zida.
Sigurno znam da sam utekao od svijeta,
ali od sebe da pobjegnem ne mogu.
I to saznanje me čini nespokojnim.
GNIJEZDA
U našem selu
vrbe isprele kosu kao djevojke
uoči Đurđevdana, ili
Dževa tanke niti na vreteno.
A predvečer
miris pržene kahve širi se sokacima.
Na stablu stare vrbe iz šupljina,
gdje se gnijezde ptice,
vire gologlavi ptići kljuna otvorenog.
A vrba je, kažu, preko svoje grbače
prebacila vijekove,
i sto puta više godina i golotinje,
i gologlavih ptića poslala na put.
Zažmirim, vidim kapi kiše
izdubile kamen na litici.
A ptice lete ka vrhovima planinskim.
Osmjehujem se.
Napolju šum vrbova lišća.
To velika vrba diše,
u čijem stablu
vijekovima dubljenom,
kao u kući domaćinskoj
za sofrom, ptičje srce kuca.
Otvaram oči i vidim,
Dževa sa kudjeljom vune ispod pazuha
hita uz sokak.
Sa vrbe se otkide list,
list jedan jedini,
i pade
ko zavjesa vremena
sa one strane horizonta.
ĆELIJA br. 6
U ćeliji br. 6 Muj Prekupi čita “Bujku”,
Idriz Aslani priča o proljeću,
koje treba da dođe po redu doba godišnjih.
O njivi, o plugu zbori, o vremenskoj prognozi.
O robiji pričam ja. Nikako misli da sredim.
Šetam po ćeliji napred nazad. Ponekad korak
ubrzam ko da sam krenuo za Stambol,
al bijeli se ispriječi zid.
Krv se ledi u venama,
od crvene krvi crveni led, pomislih.
I bol teška se širi od boja umrlih na planini,
gdje sam proveo djetinjstvo,
i bijele snijegove posmatrao
svakog proleća, godinama.
A sada, dok dijelimo zatvorsku ćeliju,
slušam prognozu vremena
koju donose novine na jeziku albanskom
i želju orača koji dane provodi s nama.
A ništa ne zna o poeziji starih Grka,
ništa ne zna o Rimu, Kartagini.
A neprestano priča, o zemlji, proljeću, djeci,
neprestano priča o hljebu.
Zemlja je crna, dodaje Idriz Aslani, rodna.
Crna, crna, kao kosa moje žene.
Tada shvatih,
kako čovjek da se opredijeli
između dvije ljubavi
KESTEN
Kažu da je zgrada suda u Prištini,
sazidana 1905. godine.
Nekada je bila zatvor. U dvorištu,
ograđenom zidovima nalazi se kesten,
čije grane dodiruju prozorske rešetke.
Na krivim granama kestena
ptice svijaju gnijezda, proljeća svakog.
Selile se k jugu i vraćale se ponovo.
A politički zatvorenici i zimi i ljeti
izlazili u šetnje, slušali pjesmu ptica
i vijesti s juga i sjevera, vijesti svakodnevne,
i doba godišnja dočekivali.
To zdanje sa prozorima što posmatraju
kesten, bilo je pristojno mjesto
za neistomišljenike. Zamisli, sada
to mjesto je sudnica onima
što kažu: da je vrijeme prije njih,
vrijeme prošlo, tamnica naroda.
Osmijehnuh se i pomislih: kakva ironija?
Nekada sa tih prozora
mogli su posmatrati ptice u gnijezdu, leptire,
sretati sjever i jug, čekati doba godišnja.
A sada, a sada ne znamo, mi iza zidova,
dan i noć ne znamo kada se dijele.
ZRAK
Zrak jedan dospe u ćeliju
kroz mali otvor špijunke,
jedan zračak jedini.
Svjetlost pade na zid.
Tada prvi put pročitah
ime Dipko,
a ispod njega
krivim slovima napisano
alahimanet slobodo.
Tad shvatih
koliko je dugo
nebo utamničeno,
vrijeme ne mjereno,
duša stiješnjena.
Iza rešetaka
vrijeme se razvuklo,
prostor utijesnio,
a vidici zatvorili.
ZID(OVI)
Okolo su svuda zidovi.
Bezočni, bestidni zidovi.
Između kojih kuca srce moje
ko srce ptice u kavezu, zarobljene,
koja sanja lugove, nebesa.
Kako u zamku upadoh,
majstora zidara?
Ne osjetih ni najmanji šum,
ni udar čekića
kojim su klesali kamenje
da prostor sazidaju i
odvoje me od spoljneg svijeta
šume, potoka, neba.
