Opis
Faiz Softić (Godijevo kod Bijelog Polja 1958.)
OKAMENJENI DANI
Rat je,
kad mjesto kukuruza
kopamo grobove
za naše djevojke.
Kad sve što hodit umije
u kamenje je svezano.
Kad svi putevi
u selu
zarastu u havrik
i koprive.
Kad jabuke prerode
uz česmu
što se daleko čuje.
Rat je,
kad izmršavljena djeca
traže žireve,
a nađu fišečine
i psi kad laju na pustoš.
Umjesto studi kad kosama
strižu mitraljezi.
Rat je,
kad se okamene
na nebu dani,
a u kući strepnja
od nemiloga gosta.
RADOST
Pišem pjesme
ko da žensku djecu pravim.
Svaku poljubim u čelo
prije nego se rodi
unaprijed joj rođendan proslavim.
Sve zastore svučem
svemu otvorim prozore i vrata.
To više nije ćerpičara.
Gledam: podmlađuju se zidovi,
iz kućerka prijeti palata.
Biće od toga nešto,
kažu, možda i knjiga.
Radujem joj se ludo.
Jedva je čeka vitrina
gdje će, po njoj, da pada
i dnevna i noćna
prašina.
POD VJEŠALIMA
O svakoj zvijezdi omča.
Blijedi, neispavani, gledamo
svako uz svoj konopac.
Bogom osuđeni,
čekamo.
Posljednju komandu.
Bez tla,
tijela upredena
da se otegnu.
I ako puhnu vjetrovi
nećemo se,
zanjihani, sudarati.
MAPA DOMA MOGA
Mapu doma moga gavran kljunom crta.
Vrata i prozore boji u crveno.
Kandžama crnim na šiljak mi stao –
i već stoljećima vreba nerođeno.
Niko da me pita odakle ću ulaz
jer ja lovac mrki na izlaske sunca
volio bih kuću sa šenli sobama –
a s prozora vidik, ko lovnica, puca.
Vidio sam ljude dvoglave u vrtu,
s po četiri ruke mladice mi sijeku.
Zalud vapim k nebu: mene nigdje nema –
u psu, u gavranu, niti u čovjeku.
Mapa doma moga pod kamenom spava.
Ja bez ruku stojim na slijepom nišanu.
Na sve strane bdijem i opet ne vidjeh
onog što mi solju zapečati ranu.
RALO MOGA OCA
Mijenjali se vladari.Veliki. Mali.
Mijenjali se ustavi.
Putevi i usputice
U korov zarastali.
Vjetar što zorom pjeva
Hrastiku iznad kuće
Presvlačio ruho.
Samo je ralo pod strehom ćutalo
U svojoj brizi. Gluho.
Odrastale djevojke – majke postajale.
Padali snjegovi i s proljećem
Iz prahinjaka vode ključale
Ko da podzemne donose poruke.
Ralo moga oca nisu dirale
Ničije ruke.
Djeci padali zubi, nicali novi.
Ledenice se otezale sa streha.
Umiralo se plakalo
U putevima kaljalo
Njega niko pominjao nije
Ko da se nije valjalo.
Pristajala moda za modom
Ko za svijetom svijet.
Izgonila jedna drugu iz ormara.
Tor se premjestao na livadi.
Njega niko dirao nije.
Ko da mu je suđeno ne mrijet.
Sedam se predsjednika promijenilo.
Sedam puta smo mijenjali
Na prozorima džam.
Kao gluh međas između svjetova, ralo
Pod strehom stajalo.
Sa obje ručke groblju okrenuto
Da maše u veče ranu,
Da doziva noću,
I gvozdenom njuškom miriše
Zemlju meku
A neoranu.
