Faiz Softić

Softićeve novije pjesme su zbirka dinamičnih i kodiranih, ponekad rijetko korištenih leksema što zadiru u mnoga životna područja i dok se čitatelj ovakve poezije ne navikne na dominantni, zavičajni jezički idiom, što svjesno bombardira i baca na koljena onoga koji je u tekst (ne)svjesno ušao, aktivira istraživačku čitateljsku svijest te se susreće s punoćom i težinom ovakvoga stihotvorstva. Pjesnik je  u ovim pjesmama posegnuo za njemu dobro poznatim i neiscrpnim  motivima: majka, otac, zavičaj (Bihor), melanholična hibernacija življenja. Softićeva poezija ne odiše nikakvim proročanskim zanosom, niti prometejskom pobunom. Kao što prihvata mogućnost postojanja varnice koja će pokrenuti unutrašnji požar u stvarima, tako prihvata i činjenicu da je ljudsko saznanje ograničeno i da je njegov osnovni paradoks to što teži da bude sveobuhvatno. Teme koje Faiz Softić pretače u poeziju pokazuju da se savremena poezija ponovo uspravlja na noge i da s velikim potencijalom teži da povrati svoj identitet u vremenu dominacije proznih formi, čijem iskušenju ni Softić nije mogao odoljeti. Kroz lirsko Ja razara se klasična forma pjesme, pretvarajući gotovo svaki stih u svojevrsnu maksimu, oživljavajući istovremeno ritualno, drevno i magijsko koje se vješto prepliće sa svakodnevnim.