Antologija Bošnjačke poezije
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Zehnija Bulić
Zehnija Bulić pjesnik je jednog smirujućeg, ali opet proaktivnog stava prema stvarima koje nas okružuju. On nije pjesnik koji koketira s tugom, očajem, beznađem. Kod njega se i apstraktno tretira kao konkretno. Bulić je posmatrač očevidnog i očitog. Njegove pjesme su mudre, odživljene, preživljene. Za razliku od postmodernih pjesnika koji veoma često tretiraju slike u pokretu, on se koristi nepokretnim slikama. A upravo ti statični motivi upozoravaju čitaoca da se radnja pjesme odigrava i događa u samom tekstu. Naglasak stavlja na sada, na realni život. On nije pjesnik bunta i boli, on ne emanira rušiteljsku energiju svijeta; on na specifičan način propagira slobodu, kroz sve oblike manifestacije slobode same.
Zehnja Bulić kombinira različite pjesničke diskurse. Nakon čitanja njegovih pjesama čitatelj osjeća potrebu za racionalizacijom. Bulić ne napada, ne urliče, on i u brijanju brade vidi poeziju, zagleda se u sitnice i čudi im se kao dječak, pri čemu pokazuje stoički mir i mudrost.
Brojni su i motivi koje Zehnija Bulić poetski tretira. Ovom prilikom treba pomenuti: prolaznost vremena, seobe, odlaske, putovanja, zavičajne mitologeme, disidente u probušenom džepu. Bulić iz iz sveg glasa pjeva i igle, i ćuskije, prede maglu, zagleda se u zvjerove šape; iz skromnog vrta stvara nesalonsku, sadržajnu poeziju kojom hvata priključak s globalnim kretanjima koja su danas aktuelna. Ta vrsta aktuelizacije vremena u nekoliko ciklusa pjesama vjerovatno jeste ona zapažena novina u odnosu na prethodno probane i potvrđene forme, motive i teme.
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Skender Kulenović
Bibliografija
- Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.,
- komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.,
- “Ševa”, poema, 1952.,
- Soneti, 1968.,
- Divanhana, pripovijetke, 1972.,
- Gromovo đule, priče za djecu,1975.,
- Šarenka,priče za djecu,1975.,
- Ponornica, roman, 1977.
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Šaban Šarenkapić
Knjige poezije:
Kućna nega, 1987.
Učena voda, 1990.
Imperija hleba, 1993.
Zemna snaga, 1997.
Stambolska sprema, 1997.
Memorijalne ploče, 2002.
Lirika manjinstva, 2005.
Maternji geto, 2005.
Izabrane pjesme, 2006.
Zemna ostavština, 2007.
Crvene kuće, 2014.
Kafkin kalfa, 2019.
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Redžep Nurović
Govor, pjesnički govor, jedan je od povlaštenih predmeta u poeticii Redžepa Nurovića. Čak i u trenutačnoj poziciji obnevidjelog /izgubljenog vida/ to je sasvim očigledno – dovoljno je osjetno prisustvo svijesti o pjesmi, njenoj realnosti i, ne rijetko, svijesti o njenoj materijalnosti: povišeni vid pjesničke samosvijesti u vrlo brižljivo, smjelo bi se reći maniristički građenom tkanju stihova.
Nurović spada među naše pjesnike s odnjegovanom frazom, u njegovim stihovima nerijetko ćemo čuti odjek iskustava poznog pjesništva Huseina Bašića, ne u smislu uzora već u smislu dometa.
Nurović je blizak simbolističkoj poetici i po nastojanju da pjesmu gradi kao jedinstvenu cjelinu smisla i zvuka, i po povlašćivanju tematskih u odnosu na formalne aspekte pjesme. Tome pomaže i – namjerna ili slučajna, svejedno – svedenost njegovih tema: poezija, žena, ljubav, sjećanja, boje, nestanak vida, vjera, prijatelji…
To što uopće iz tako banalnih inicijalnih slika uspijeva da izvede pjesmu, svjedoči o Nurovićevom umijeću, a moguće je da su ovdje u igri izvjesne kritičke primisli, svakako ne jako naglašene, koje ciljaju na ispraznost suvremene egzistencije. Početne slike ili se raspliću tragom lirske meditacije, ili se razvijaju u složenije sinestezijske spojeve, a dinamika Nurovićeve pjesme se mahom zasniva na kontrastu između bogatstva jezičkog izraza i siromaštva “stvarnosti” koja stoji u pozadini.
U nekoj otvorenoj kritičkoj postavci, recimo onoj koja odlikuje socijalno angažiran verizam jednog Kemala Mahmutefendića, ovaj kontrast bi izazvao protest i pobunu; u svojim gustim jezičkim nanosima Nurović se zadovoljava time da ponovi svoju predanost, koja zapravo predstavlja oblik odvraćanja od svijeta. Biti slijep, a vidjeti: “Bože, / Kako si me, moći svojom, osobio od svih drugih!// … Sve obojim svojom bojom / i bez straha da ko prijekor ne hitne mi. // Drugima su moje boje nevidljive.”
U toj spoznaji, koja nam se čas čini krajnje skromnom, a čas htijenjem koje će istrošiti sve životne snage, vidimo ključ za razumijevanje poezije koju ispisuje Redžep Nurović. U njoj se stječu njena preimućstva i njena ograničenja.
Čini nam se da je kritične tačke svoje poetičke pozicije i sam pjesnik dobro svjestan, i da upravo zbog toga tako uporno, sistemski sije po svojim pjesmama upozorenja i svjedočanstva.
-
ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Mehmedalija Mak Dizdar
Bibliografija
- Vidovopoljska noć, pjesme, 1936.
- Plivačica, poema, 1954.
- Povratak, poema; 1958.
- Okrutnosti kruga, pjesme, 1960.
- Panorama savremene bosanskohercegovacke proze, 1961.
- Koljena za Madonu, pjesme, 1963.
- Minijature, pjesme, 1965.
- Ostrva, pjesme, 1966.
- Kameni spavač, 1966.
- Poezija, 1968.
- Modra rijeka, 1971.
- Stari bosanski tekstovi, 1969.
- Pjesme, 1972.
- Izabrana djela – knjiga I–III, 1981.