Blog

AMIR BRKA (Tešanj, 1963.)

Pisati da­nas u sonetnom “kalupu” gotovo neizostavno znači uključiti se u onu vrstu manirističke književne i intelektualne igre koja znači poništiti kliše Nihil sub sole novum (Ništa novo pod suncem), i samim tim pokazati mnoštvo raznorodno impostiranih i karakterističnih visokoin­dividualiziranih poetskih osobnosti koje nas primoravaju da uskliknemo: Konačno nešto NOVO pod suncem poezije! Tu vrstu usklika zaslužio je Nebeski nomad Amira Brke.

Lirski subjekt kojeg čujemo u ovim sonetima posjeduje temeljnu dvojnost. S jedne strane, kroz pojedine sonete, ili for­malno nerazdijeljene cikluse, razaznajemo mnoštvo izvrsnih poetsko-jezičkih osobenosti koje pokazuju iskorak spram tradicionalnog poetskog uzusa, dok se, s druge strane, na planu cjeline uspostavlja eminentni pjesnički svijet koji svoju bogatu rešetku, premda fragmentarnu, am­biciozno rasprostire na gotovo sve civilizacijske sfere – ne bi li ih mapirao i prevrednovao “tihim alatima” Poezije, još uvijek pisa­ne velikim slovom.

Dakle, lirski subjekt tretira mnoštvo filozofskih, psiholoških, socioloških, mitskih i literarnih fascincija, te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam. Ovako konstruirana, moćna logika Brkinog stvaralaštva višeslojna je, uzbudljiva, kompleksna; nadrasta svjetonazor i korespondira sa duhom koji nije limitiran.

Nebeski nomad je knjiga depersonalizacije, dakle knjiga koja na drastičan, potpuno svjestan i samosvojan način razdvaja empirijsko ja i ja koje egzistira u pjesmi. Ali, poezija je i lična religija, zasnovana na predukusu onoga što je nevidljivo, nesaznatljivo i zabranjeno, i nije od realnog svijeta: to je san koji se sanja otvorenih očiju. Tamo gdje prestaje znanje – isključiva nadležnost pripada poeziji.

TAJ DJEČAK

Taj je dječak iz praskozorja dalekih i davnih,

stigao je sa pouzdanjem u kazivanja blistava,

a ona bjehu opsjena bajna, zanosna, gizdava,

te je sada usred gnjilih ukazanja starostavnih

Shvatio je da za nj nije razapet nikakav Krist

i da njemu puta nije osvijetlio ni jedan Buda,

no, ne pada zato u očaj, niti odustaje od čudā

Zaputio se vlastitim stazama, u ozarenju čist,

budući spoznao da onom je zavještana misao

koji u razobličenju svih varki neće da potone

i osvajat će krug u kojemu slobodan bi disao,

pa makar bio i samo koliki zaprema kišobran

A mimo aure u orgijama su krijesovi Sotone,

od čega izbavljen je taj što sobom je odabran

SAMSARA

Sada si ovdje se obreo, i stoga ti jedino ostaje

da neumorno se hraniš onim što ti je u blizini,

jer niko obitavati ne može u vlastitoj praznini

Uzmi što vidiš: novopristiglom sve nedostaje,

pa nemoj birati, ne zbori ni za šta da je smeće,

porodilju sretnū prihvati, kao i majku u crnini,

naklon uputi ubojici kako ćeš anđelu na visini

Uči od prirode: sad na đubrištu izrasta cvijeće

Stvorenja dolaze kao posvemašnja tabula rasa,

takav je scenarijum vječni sveopćega igrokaza

Nemaju planove višega uma kruženja prastara,

naprosto bujaš i formu zaprimaš, tvrdu i grubu,

tako će iz tvoga huma i krošnja na žilavu dubu

Bez smisla istina to je, možda je svrha samsara

TVOJA KOB

Zora kad si majci svio se u krilo sjen bijaše mraka,

zrnjem koje sam si sijao i mlio otrovana je pogača,

tamo gdje ni u snu nisi bio za te sprema se lomača,

u pleneru rodnome ugušit ćeš se od kužnoga zraka

Uklete su staze grada, kojim vječnost cijelu kročiš:

šejtanu ćeš o podnevu osunčanom u kolo da skočiš

kao da je ponoć tmula, gluha (aveti su mreže noći),

uzaman će biti lelek, ni ajeti sveti ne mogu pomoći

Oganj tuliš plamenom vlastitim baš kao da je voda,

nad uzništvom čudno gord si, tako slavi se sloboda,

što god misliš, činiš, ili želiš, nije svijeća, nego rog

O izdaji zaiskri li luča, u krivulji versa tražiš spasa,

a tad, u vrtlogu vaseljene opasno se svijest zatalasa

Kob je tvoja takva, a njezin je tvorac milostivi Bog

RASCIJEPLJEN

Iz opreka suštih sazdan, rascijepljen sam tragično,

krajnosti su moje zaraćene, a privlače se magično

Trajno sadržavam u tijelu i duhu gorku protivtežu:

kroz mene se smrt i život dramatično u grč sprežu

Vrlina me paklu vodi, a na valu grijeha hrlim u raj,

onome što nisam ni počeo davno došao sam u kraj,

slava moja žudi u nebesa, a nekazivo sam bijedan,

prvenstveno ja sam voda, a uvijek neutažno žedan

Dostojanstven i prinčevski uznosito hodim ulicom,

kretnju svoju splićem psetu namijenjenom uzicom,

za lijepo vječno slijepac, a rođenjem čežnju stekoh

U nijemoj šutnji glasan, i nemušt se obijam o hridi,

klonim se opreka, vazda izložen sam scili i haribdi,

sukobi varniče u onom što, raspet, nikada ne rekoh

UZ KAMENI STOL

Prepustio si se vatrama svoga djetinjeg srca,

ne mareći za vrtlog što će na putu da se desi,

ali do zida prispio si, pred njime i danas jesi,

pa ti i zaleđena krvca u misli zbunjenoj grca

Čežnja se tvoja svela isključivo na kruh i sol,

a svetkovini sveopćeg pira nadao si se revno,

neznatnim držeći baš svako iskustvo drevno,

no sada vèčeri pristupaš sâm, uz kameni stol

Kada bi putovanje bilo barem dva puta duže,

ili istina da je kako sva bića uzastopce kruže,

možda bi sticani nauk nečemu ipak i vrijedio

Groteskom, međutim, bijahu zanos i ekstaza,

s kojima krenuo si na ovu stazu do bezizlaza,

a po njoj tvoj je plam svakoga dneva blijedio

SUGLASJA

Od svega što nekada bijaše ostala tek je tmula jeka,

ili se i ona tebi, sjetnome, pokatkada jedino pričini,

kao što pomišljaš, dok sanjivo lelujaš na mjesečini,

da te sjena posječenog jablana miluje tiho izdaleka

Smatrav da misao će tvoja ravnati ognjem i dimom,

krajnje si pažljivo mjerio baš svaku vlastitu kretnju,

zazirući da bi mogao i opasnu podstaknuti prijetnju

tim bićima čiji se puls samjerava sa ljetom i zimom

Među ljude si stigao sa osjećanjem da mladi si bog,

pa i da glas će ti imati mistično suglasje sa klimom,

okom da remetit ćeš ritam izmjene oseke s plimom,

a ruina si sada, u sklupčanome otkosu sasušen stog,

koji pridržava vlastitih poraza plast na vjetrometini,

osluškujući tamni šapat o nekadašnjeg erosa žestini

SIZIFOVA IGRA

Dan se za danom prevrće, kao na stolu karata špil,

svakog se jutra isto, a prividno drukčije one dijele,

padaju opet crno, a i sam odustao si od nade cijele

Ali, premda si gubitnik, i sad održavaš vlastiti stil,

do završetka ćeš igrati otmjenu partiju, gospodsku

Krupije tebi je protivnik, koji vječito u startu vara,

izvjestan sasvim tvoj je poraz, jer on se za to stara,

odavno njegovu narav si prozreo, upravo sotonsku,

pa znaš da iznova iz svoga sadizma na igru navodi,

a namigivanjem konačne pobjede uvijek te zavodi,

i ovještalo obećanje došapne, ono o prizorima raja,

jer, sve druge kada se prokažu, ta mu preostane laž

No, već je i za tebe ova igrarija vlastitu stekla draž,

u njoj ćeš ipak trajati sve do posvemašnjeg smiraja

LUDA MISAO

Malo-pomalo, i već si na sveopću svikao tminu,

ni riječima koje izgovaraš ne dopuštaš da sijaju:

oduvijek one mimo tebe vlastitu svjetlost imaju,

no, ti ih gušiš, i zatamnjuješ njinu žarku suštinu

Nikakvog prostora ne nalaziš niti za zrnce sreće,

jer prihvatio si da zloba propisuje tvoju sudbinu

Umiruje te ova spoznaja: izišao si bar na čistinu,

stihovima u pokoj svijetu ustrajno užižeš svijeće

Ali misao nenadana izvan kontrole noćas vrluda,

i sluti predjele sa kojih te drugačija gledaju čuda

rušeći crnu, opskurnu viziju, na koju ti si pristao

Nije baš tako, kazuje i uzdrmava te drska misao,

da jest, odavno bi i ti zašutio, ne bi više ni pisao

Ni u snu se svunoć neće smiriti misao tvoja luda

TVOJE POVJESMO

Kao što gòrē snopovi maka na livadi pokraj puta,

žarne su plamtjele ptice, nošene svrhom i nadom,

svijetlile tada su jarko, kao vrtlar ponosan sadom

To bješe, makova sad već nije i trava je povinuta,

a drugačije neke riječi sada se cinično cere u lice,

pa bez glasa ti si pred zbitijem ovim, unezvijeren:

zgasnula nada, odletjele ptice, obzor sapliću žice,

kao da ovamo i stigao si kako bi bivao iznevjeren

Ali poražen sasvim, a ni predao se, još uvijek nisi

Posegnuo si za gradnjom vlastitog ptičijeg smisla,

pa ma koliko u ruini svemira suštinski izlišan ti si,

te makar da samo za tebe ovoj je ptici ime pjesma,

i u gluhome uhu da to već kakofonija je nesuvisla,

posvećuje se tvoja riječ, satkana u svoja povjesma

NEKO NEPOZNAT

Ne vidiš niti čuješ onoga koji uz tebe tajanstven kroči,

hrani se iz tvoje zdjele i žudno iz vrča tvoga vino toči,

nepoznat neko sa tobom diše i usred dana i pri ponoći,

po mislima ti rije, na tvoje uho čuje, i virka ti kroz oči

Već odavno se s tobom, i ti si s njime prisno se srodio,

pa katkada pomisliš i da se u istome trenu u tebi rodio,

na tebe da je krotko čekao, spremajući se za taj datum

Nikada nećeš doznati jesi li njegov ili on tvoj je fatum,

ali sa godinama što odmiču postaje ti taj duh sve draži,

jer vjeru u smisao muke tvoje na volšeban način snaži,

te ako se, nakon nestanka tvoga, u obzor beskraja vine,

blažen će, i kao zvijezda slobodan, u visu etera da sine

Vlastitu bi, bezvremensku, i ti s njime dosegnuo sreću,

molitva bila bi izlišna, da se tuguje, i da ti pale svijeću