Opis
Moja poezija nije izvirala i ne izvire ni iz koje akademske, ideološke, svjetskospasiteljske niti poetičke ideje, ona je izvirala iz drečećeg Ja jednog pubertetlije i mnoge godine nije bila ništa, uopšte ništa. Prije svega, nije bila refleksivna. Uzimala je nerefleksivno nerefleksivni jezik majke i uzimala nerefleksivno nerefleksivni jezik ulice, ali – šta ovdje znači “uzimala”. Nije hvatala, nije uopšte imala ruke, nije mogla uzimati. No, nije izvirala ni iz grla, jezika, usta, i kada je od početka bila čulna. Priznajem joj taj atribut. Bila je tjelesna, izvirala sasvim blizu stvarnoga, kod tijela, može se reći kod srca i kod pola, ne kod mislî, upravo ne iz refleksije, koju je čak odbijala, što, ah, još i danas katkad čini. A ipak je bila papirnata i kad je izvirala, i kad je drečala. Izvirala je, naime, pored toga, i to veoma, iz podsticaja jedne knjige, čuvene antologije “Sumrak čovječanstva” iz 1919, i imala dugo u svom sopstvenom tijestu umiješane sastojke ekspresionističke zvjezdane magle. Oluja onog jezika stalno se, još i danas čuje u njoj, oluja lijepih nesaglasja Jakoba van Hoddisa, berlinska oluja Georga Heyma, cinična oluja Gottfrieda Benna, violetna oluja Georga Trakla i plava oluja Else Lasker-Schüler.
Uwe Kolbe
