Opis
Uz grubo svođenje i hotimično pojednostavljenje, ne vodeći računa o dubljim smisaonim implikacijama ove poezije, moglo bi se reći: Đurica je pjesnik racionalnih društveno angažiranih općih koncepcija, a zanimaju ga u osnovi dva problema današnjega svijeta: očovječeni i neočovječeni čovjek, i – džinovska bestijalna gomila koju on pred sobom vidi i koja prijeti da mu (nama) ukine egzistenciju.
Na koji način, Đurica pjeva o prvoj temi? Tražeći prostore ljudskosti i antiljudskosti u čovjeku, on se sve vrijeme nalazi u oblastima koje su izvan toga čovjeka. On govori o njemu, a zanimaju ga predmeti, scena koju oni čine da bi se čovjek njome mogao kretati, arhitektura njegovog života ali i arhitektura materije. Čovjek je uslovljen prostorom, on se samo u njemu ispoljava, jer je to organizirano okruženje dio njega samog, stvoreno njime. Sve svoje komentare, uvjerenja, sve glasove kojima cjelina svijeta u njemu odjekuje, izreći će Đurica u prostoru i prostorom. Jer u njemu se iskazuje čovjek isto koliko i priroda. To jo jedina tačka apsolutnoga spoja svega živoga i jedino neograničeno carstvo materije. Ali otud će Đurica resko razlikovati prostor našeg bivstvovanja i onaj kosmički prostor kojim vlada Vrhovni Univerzum. Prvi će ga zanimati kao rezultat ljudskoga prisustva, drugi kao saradnja sa budućnošću, kojoj je njegova poezija i okrenuta.
