Opis
Možemo samo pretpostaviti kako će nekad u budućnosti, kada se budu pisale kritičke studije o književnosti našeg vremena, neki savjestan književni kritičar za zbirku priča Almira Zalihića Imaju li zvjezde domovinu napisati daje ta knjiga svojevrstan autorov zaštitni znak. Zalihićeva prozu karakteriše vješto izbalansirana formalna i estetska ambivalentnost. Najgrublje praveći razdjelnicu možemo reći da zbirku čine dvije grupe formalno, sadržajno i osjećajno, različitih pripovjedaka, u kojima se autor pojavljuje u dva savim različita spisateljska ruha. Kratka Zalihićeva proza nosi odlike borhesovski koncizne crtice. Zalihić svoje kratke priče reducira na fabularni ekstrat tako što izostavlja premosne opisne paragrafe, ukida ukrasne pridjeve i izbacuje nepotrebne opširne detalje. Jednom riječju rečeno: u zalihićevu kratku prozu utisnut je pečat lapidarnosti. Formalno blizak Borhesu, sadržajno Zalihić je izveo originalan autorski odmak od tzv. borhesovske poetike. Citatnost, pseudoesejističnost, kulturalna univerzalnost borhesovih pripovjedaka zamijenjena je bajkovitošću, legendarnošću i mitiziranim genealogijama lokalnog folklornog naslijeđa. Zalihića najviše zanima proizvođenje efekta začudnosti, stoga su njegove pripovjesti premodulirane bajke sa harmsovski neočekivanim bizarnim preokretom. Najdosljedniji lapidarno – bizarnoj poetici kratke forme, Zalihić se pokazao u priči Filatelistički san. Pronašavši, tjerani legendama o najskupocjenijoj poštanskoj markici, Habru Puha, vlasnika fantastičnog predmeta, nepripremljeni lopovi doživljavaju neprijatno iznenađenje: Harbo Puh i skupocjena markica samo su plod njihove fantazije. Zalihić u ovoj, kao i drugim pričama, namjerno iznevjerava čitaočeva očekivanja, ali zato ostaje vjeran unaprijed za-n ičlj…noj žanrovskoj matrici.
Dokazavši se kao pisac specifične kratke forme, gdje je, najčešće, fantastičan sadržaj pripovjesti podređen zahtjevnim pravilima književne crtice, Zalihić se okušao u potpuno drugačijoj proznoj formi, duže pripovjetke. Izolovati sve elemente Zalihićeve duge proze jednostavno je nemoguće, ali je potrebno naglasiti da se njegove pripovjetke, za razliku od kratke proze koju je krasila lapidarnost, odlikuju izrazitom narativnom ekstenzivnošću. Bogatstvo lirski obojenih pasaža, koji usporavaju fabularni tempo, uvod su u profinjene prustovski osmišljene jezičke meditacije. Rasplinutim opisima, u kojima se zrcale unutrašnji, emotivni doživljaji predmeta i stvari, naročito je bogata pripovjetka Soba, uspomene. Fabula priče je potisnuta u drugi plan, namjerno ostavljena da se gubi u izmaglici nejasnog, a istaknuti su perceptivni šokovi, nastali susretom svijesti glavne junakinje i beznačajnih predmeta svakodnevnice. Sentimentalno putovanje u intimnu prošlost, poslužilo je Zalihiću da isprede promišljanja o poetskoj moći fotografije i razvije rudimentarnu estetiku ruine. Fotografija je zaleđen, friziran isječak ljudskog života, naizgled hladan i tuđ, zarobljen u okviru. Ali dovoljan je samo jedan pravi pogled i minijaturan komad hamer papira, na kojem je uhvaćen tek trenutak života, postaje zdenac dupke pun najrzličitijih uspomena. Starina, otrcanost, istrošenost i zaboravljenost, predmetima daju čar dugovječne trajnosti. Ruinirana stvarnost, senzibiliziranom posmatraču govori više od riječi, stavlja mu do znanja daje nekada i ona bila dio upotrbljivog svijeta. Više od toga, ruiniranost je vječiti poticaj na izmišljanje, podstrek mašti u dosezanju više realnosti.
Almir Zalihić se svojom prozom nakalemio na alternativnu tradiciju bosanskohercegovačke književnosti. On spada u onaj niz književnika koji nisu prihvatili normu dokumentarnog realističkog pisanja, često slijepo odanog ideologiji vremena i prolaznoj poetici trenutka. Za Irfana Horozovića, Nedžada Ibrišimovića, Hajrudina Ramadana, a sada i Almira Zalihića možemo konstatovati da su bar dijelom svog književnog opusa pisci fantastičari.
Jasmin Agić
