ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Enver Muratović
Enver Muratović (Rožaje, 1978.)
Objavio zbirke poezije: ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ, Pljevlja, 1996; SUNCE U ČAŠI (haiku), Autorsko izdanje, Rožaje 1997; UZMI I OSTATAK MENE, MRZ, Pljevlja 1998; DRUGA OBALA, KOMOVI, Andrijevica, 2001; NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004.; IZA MENE (Izbor, NVO Centar za kulturu Bihor, Petnjica, 2013.)
Zastupljen je u antologiji „Bijel behar“ (poezija pjesnikâ Bošnjaka Kosova i Sandžaka), u antologiji „Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo“, koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine objavio beogradski Filološki fakultet, te u mnogim izborima poezije i haiku poezije u regionu.
Poeziju je objavljivao u časopisima: LIPAR, MAJDAN, POBJEDA, KNJIŽEVNA RIJEČ, SVITAK, MOZAIK, SANDŽAČKE NOVINE, BOŠNJAČKA RIJEČ, ROŽAJSKI ZBORNIK i mnogim drugim.
SUNCE U ČAŠI (Haiku)
Tek kada stigoh
do kapije groblja –
sjetih se cvijeća!
U bisagama,
Sijedi starac nosi
Cijelu jesen.
DVA ZIMSKA HAIKUA
1.
Sve dok je zima,
Otac kroz prozor gleda
Prazan puteljak.
2.
Zimska tišina:
Nekoliko stopa do
Štale i – nazad.
BIHOR, 1943.
(mogući epitaf)
Ovdje smo!
Zar ne čujete zveket
Kostiju pod sobom?!
PEHLIVANI
Smrt goni i čovjeka koji bježi (KATO)
Nekad bliža, nekad dalja
Kao sjenka po ulici
Vreba strašna smrt i kralja
I prosjaka! Po toj žici
Hodaćemo kako koji:
Neko danju, neko lunom
Ista nam se kapa kroji
Istim ćemo Tamo čunom!
JAZBINE *
Svakog ljeta prođem tiho
Pored groblja, pored cilja,
Obratim se nekim stihom,
I pomislim: mi smo bilja
Na početku i na kraju,
Bez oslonca i okrilja,
Mi smo Ništa (vrapci znaju)
A opet smo gladni svega –
I pri zadnjem izdisaju!
* naziv groblja u zavičaju
NE VIDIM
Ležeći ispod krošnje
Ne vidim
Kako sunce ulazi u trešnje
I one postaju slađe…
Ne vidim ni to
Što trave slave Boga,
A ležim na njima
Lomeći skrušene strukove.
Ne vidim ni sebe
Onoga ispod zemlje:
Gomilu smrdljiva mesa –
Crvlju gozbu!
A ležim,
Ko zna od kada;
Ko zna do kada…
Ko?
NOĆ PRVA
Proguta crna zemlja
Ostatak moga oca.
Grozne li tišine –
Slutim – u dubini!
Kažu: meleci dođu –
I mrtav drhti čovjek!
Za Boga pitaju:
Jesi li vjerovao.
Molim, pokriven mrakom,
Za dušu mrtvoga oca…
Grozne li tišine
Ispod tihtata žutih!
I mislim, griješno, kuda
Očeva će duša…
