ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Skender Kulenović

SKENDER KULENOVIĆ (Bosanski Petrovac, 1910. –  Beograd, 1978.)

Ako prihvatimo tezu Radomira Konstantinovića da je osnovno iskustvo Skendera Kulenovića u Sonetima “iskustvo praznog, slobodnog prostora, kao prostora samoće ili prijetnje bezjezičnosti”, dolazimo do jednog od najznačajnijih i najaktualnijih pitanja moderne poezije i literature uopće: osvajanje slobode od jezika ili slobode od drugih kao apsolutne slobode, odnosno dosezanja moći “smislene nužnosti kao nužnosti prepoznavanja pojedinačnog u opštem”, dakle, “Ja u Jeziku kojim govore svi?”, odosno vladanje “magijom kojom pjesnik prelazi u pjesmu i pjesma u druge”. Magija ovog prepoznavanja Ja u Svemu, i Svega u Ja, dakle, magija svejedinstva kroz pjesnika pokušava da dokaže svoju vječitu prisutnost u vremenu, da se otjelotvori kao vanvremeni ili svevremeni iskorak iz muka, mucavosti, bespomoćnosti. To, gotovo vječno, traženje riječi-ključeva, riječi-šifri, riječi-univerzalija u praznom, slobodnom prostoru, a pred ukletošću bezjezičnosti suština je društvenosti, čovjekolikosti i humanosti pjesnikovog čina pisanja. (…)

Iz današnje perspektive, odnosno sa distance od četrdeset i koju godinu od pojave Kulenovićeve knjige Soneti (Novi Sad, 1968), sasvim je jednostavno utvrditi da je ova poezija odvodila pažnju čitalaca i hroničara u pravcu odnjegovanog stiha, eruditne mašte koja je pažljivo birala, još pažljivije doticala neke od suštastvenih simbola i vizija savremene poezije. Također, u vremenu kada su domaći poetski svijetovi bili odveć jednolinijski postavljeni pred našom tradicijom i pred osvojenim rječnikom ranijih pjesničkih generacaija, Skender Kulenović je donosio, nimalo se se ne ustručavajući, zvukove dalekih žuđenih obala i melodije koje su otvoreno, ničim zamaskirano, nastojale da se postave pred svojom sopstvenom projekcijom kao prostor koji misli o sebi pred izazovom slobodnog, praznog prostora.

Soneti Skendera Kulenovića su u svojoj esenciji, uglavnom, dijaloški. Pjesnikova igra podrazumijeva mušti i nemušti dijalog čovjeka i prirode, čovjeka i historije, čovjeka i vremena, čovjeka i umjetnine. U jednom takvom odnosu, u stvari, počiva antejski mit, a u takvoj vrsti stvaralačke vizije čovjek je uvijek na dobitku. Njime se izražava pjesnikova vitalistička priroda i poetika, odnosno, optimistična vizija života jer lirski subjekt postaje svjestan, kao dio prirode, sopstvenih stvaralačkih moći. U doticaju s prirodom i razmišljanju o njezinim brojnim emanacijama obogaćuje se čovjekovo čulno, empirijsko i intuitivno saznanje.

NAD MRTVOM MAJKOM SVOJOM

 

Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svome vinu.

 

Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.

 

Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.

 

Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.

 

 

RUSA PJESMA

 

Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
il da iscvateš u nebo – da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se, pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.

 

Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica –
ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja.
Sumo sa stablima jeke, sa lišćem od slavuja,
crnico azurna, sva u groznici zvjezdanih klica,

 

ne izlazi, jezerko, u riječ – u mjesečeve čini,
šumo od biglisa, zamri, u harfi-paučini,
ne propupajte, sunca, iz zora zvjezdanih mliječi:

 

Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljićeš plavet, u rosi mrtva ševa,
i ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi.

 

 

 

ZA STARI MOST U MOSTARU

 

Rat il` stoglav satrap il` zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobijesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nada.

 

Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!

 

Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.

 

Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.

 

 

STEĆAK

 

Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku,

jači od kandža kiše, povampirenja i krađe.

Njegov mjesec i sunce, što znače posmrtne lađe,

davno su prevezli dušu, vjekuju sad u doku.

 

Udaljili su se sad od njeg i gradovi i sela.

Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste.

Vjetar podsjeti i lijeske, i one se šapatom krste.

Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred čela.

 

Zašto sam došao ovdje, kad sve već ovdje piše?

Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem.

Čuj, zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna.

 

Stihove što još bruje dlijetlom po stećku svom stišaj,

pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,

lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna.

 

 

NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠO

 

Mati moja:

Stabljika krhka u saksiji.

Pod strehom pitoma kumrija.

Vijek u četiri duvara.

Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i milosnim.

Derviš s tespihom u tekiji.

 

U mejtefu,

u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,

ovaj i onaj svijet ugleda:

Po kosi osjeti rosu meleća,

na uhu crni šapat šejtana,

u srcu prelest saraja džennetskih

i stravu vatara džehennemskih,

pred očima čengel strašnog Azraila

što dušu vadi iz žila roba božijeg.

 

Djevojkom,

s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom

i preko sokaka, zavrnutih dimija,

rumenim je listovima trepetala,

kaldrmom grbavom pod kućom

mokrim je nanulama klepetala,

od muških je očiju bježala:

čista da dođe onome koji joj je zapisan,

kadifa bijela i kap rose sabahske,

na njegov dlan.

 

Na dan

petput je od svog Allaha iskala

taj da joj bude

mlad i pitom

ko softa,

i ko kadija,

pametan.

 

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.

Srmom i jagom u čevrme slivala.

Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:

»Kolika je duga zima bila…«

 

Na pjesmu: mjesečinu,

na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,

Allah joj njezin,

na dahu svoje milosti,

spusti sa njezine zvijezde sudbine

duvak paučinast, ucvao zlatima,

bogatu udaju:

Te ićindije,

Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:

fijaker stade pred avlijskim vratima,

siđoše jenđije.

Grlo i koljena britka strepnja presiječe.

Srce glomnu.

Glava prekrvi.

»Tako ti velikog straha i milosti,

on da mi bude dobar i ugasan,

i ne odmiče me u daleku tuđinu,

i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!«

 

Premrlo krto joj tijelo

u feredžu,

u kabur tijesan, slijep, zagušljiv

staviše.

Ko ranjeniku,

glavu joj bijelom tulbentom

zaviše.

 

Ko s ovim svijetom,

s rodnom se kućom i plahim Šumećem

u Šumeću suza, majci na prsima,

rastajala.

Ko mejita,

obeznanjenu je u fijaker unenoše,

i dva je ata,

ko na onaj svijet,

zanesenu ponesoše

i ko kadifu bijelu i kap rose sabahsje

mom je ocu

donesoše.

 

Usnom i čelom,

tri nove ruke poljubi:

svekru, svekrvi, njemu.

 

I kako tada sakri ped njim oči,

Nikad mu više u njih ne pogleda:

 

Nit joj bje softa, nit kadija!

 

Pred svitanja,

prigušiv dah i lampu,

uz mrtvi sokak

batrgav mu je korak osluškivala.

Pjanom,

kundure mu obljuvane odvezivala.

Stranca,

Pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,

svjetlinom odaja i grla

kajmakom na kahvi,

cimetom jela i tijela,

zalud ga je, zalud dočekivala:

Sljepočice nikad joj ne dirnu

dlanovima dragosti,

već je istrga kliještima požude.

 

Poslije svakog poroda,

šamijom se mrkom podnimljivala.

Zelene nokte

u tjeme joj je svekrva zarivala:

Bez njenog pitanja

ne dahnu.

U četiri tupa duvara klonulo je othukivala.

»Golemo nešto, golemo sam ti skrivila.« Allaha je

zazivala – svakoga klanjanja.

 

Na tespih žut: suze ćehlibara,

na žute usne: zapis koji šapće,

na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,

Allah joj njezin,

prstom svoje milošte,

otrese s njene zvijezde sudbine

rosu vedre rumeni,

nur u pomrčinama:

 

Te noći,

ja joj se rodih: sin ko san!

Izažeh joj se iz krvi:

Bjeh joj razgaljenje u grčinama.

Odlomih joj se od srca:

Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.

Bjeh joj sunce u četiri duvara.

Hašiš tupim moždanima.

 

Ko pjenom smijeha,

sapunicom je omivala butiće mi rumene,

ko u dušu,

u pamučne me uvijala pelene.

Dojkom ko hurmom

na usta mi je u bešici slazila.

Ko u svoj uvir,

na dojku je uvirala u mene.

 

Nad dahom mi je strepila ko jasika.

Da joj ostasam – Allaha svog je molila –

ko jablan uz vodu,

i da joj ubijelim, urumenim

ko djevojka pod šamijom,

i da joj upitomim

ko softa pod ahmedijom,

da joj ne budem kockar ni pjanica,

nego sve škole da joj izučim,

i da joj budem

učevan

i ljudevan

i kućevan,

i da se pročujem u sedam gradova,

pa da me onda na glasu kućom oženi,

pticom iz kafeza,

koja ne zna na čem žito,

na čem vino raste,

o kojoj se prvi momci izlaguju

petu da su joj i pletenicu vidjeli,

o kojoj krmeljive ebejke šapuću

ko o sehari mirisnoj zaključanoj.

Kućom i dušom

mir i bogatstva da joj rasprostrem,

kuću i dušu

bajramskih slastima da joj zalijem,

pa kad joj se vratim iz čaršije,

podvoljak da mi udobrovolji

sofrom raspjevanom,

nevjestom svjetovanom,

a kad joj od sreće i godina

ohlade kapci očinji,

ja, vid joj očinji,

na svojim da je rukama,

sretnu i mrtvu,

u kabur meki položim

ko u dušek džennetski,

zemlji i Allahu njezinom

da je predadnem pravednu…

 

A trut begovski i rakija,

u ocu muška pomama

– kućni hajduci vukodlaci –

kuću i dušu joj ko vode rastakahu,

dok jedne noći dođe poplava,

odnese zemlje i kmetove,

a zadnji dukat, što joj ostade,

zadnje zrno bisera,

zadnji ćilim

pojede

rz begovski bezruki i glad bezoka:

Rodnu kuću prodasmo

i gola čerga postasmo,

plašljiva, kirajdžijska…

Od tespiha su joj jagode drvenile.

Od aminanja joj usnice mavenile.

Ko trulež slezenu

memla joj je progrizala zelena

dva žuta obraza u četiri siva duvara.

Pijavica gladi

tjemena nam je nesvjesticom sisala.

A ona,

ko zemlja pregladnjela,

u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:

Od starog zara haljine mi skrojila

da joj u školi ne krijem golih laktova,

a kad joj se vraćah s knjigama,

s glađu u mozgu,

sa zimom pod noktima,

dva mi je promrzla krompira gulila

i nekakvu mi pticu bajala

koja je pjevala kad joj je bilo najgore:

Samo da jednom kuću i srce joj napunim

i na put pravi da joj iziđem…

 

I treći, put,

baš kad je sreću tu ko porod očekivala,

Allah joj njezin,

mrakom svojih strahova,

ko mrkom čohom oblaka,

potrpa njenu zvijezdu sudbine:

Ne bjeh joj gojeni kućenik,

već čudnovat kockar i pjanica,

za srce ja je ujedoh:

Svoj život bacih na kocku

i pjanstvu slobode

svaki svoj živac,

ko žednu usnu,

predadoh…

Za mojim krivim petama i progledalim hlačama,

prašinom svjetskih drumova.

tužno,

ko ovca za izgubljenim janjetom,

išle su njene usne i oči posivjele:

»O sine, sine, sine nesretni,

bunom mi se otrova

i na put krivi zabasa:

Gdje ćeš ti svojim nemoćnim rukama

Srušiti nepravdu-planinu?!«

 

O majko, majko, majko presretna,

na pravi put sam ti, majko, izišo:

Sjećaš se čvoravog bijelog kmeta Mihajla?

On nam je pokornu miloštu donosio,

u torbi sirac žut i suhu plećku ovčiju.

Sjećaš se klapčičća uz njegovo koljeno.

vižleta preplašenog, rumenog Jovana?

U djetinjstvu,

u zelenim maglama,

dok je stari Mihajlo, na plastu sijena plamen osvetnik,

sjekirom plast rasijecao, hak begovski sjekao

i ispod kivne oštrice zvjerao na mog oca u hladovini –

ja i Jovan

goli u dušama,

goli na konjima,

žilave grive smo uz zelene obale stiskali, –

dva vučeta,

u divljoj smo se rumenoj prohi krkali, –

živicama gloginja, šipka i trnjina

– dva zmijića užagrena –

nas smo se dvojica prikradali

jastrebu u polju na staroj kruški divljaki:

S tim ti se, majko, Jovanom sretoh u šumi,

na pravom putu!

 

Djedovi su nam se kurjački

očima priječali u grla,

a nas se dvojica dječački

zgledasmo u srca,

poljubismo se u grla,

junački.

 

Kad prvi šiknu mlaz iz vrata naših drugova,

kad prva streha zapraska

i kose naših dragana u dimu zamirisaše,

majko:

 

griva vihorna među prstima,

mirisna proha u nozdrvi,

uzvijeren jastreb u oku,

sloboda, u žili mlijeko majčino,

ko krv udari

u glavu moju, u glavu druga Jovana,

i mi stupismo tvrdim petama ratnika

na ovaj škriljeviti, jaružni šumski put,

na pravi, majko, put!

Iz usta tuč ispalismo:

tuč-zakletvu

da ćemo ih stući ko škorpije!

Iz cijevi riječ izustismo:

riječ-kuršum,

i ratovasmo skokom hrtova,

i ratovasmo vilicom ratnika,

i ratovasmo zenicom pobjednika,

i sada oni, došljaci-kurjaci,

iz loga tegle krvave repine,

sugluho viju u našem požaru…

I čuj me, čuj me,

s tespihom sijeda ropkinjo:

 

Ruke su naše svemoćne,

mi ćemo uskoro

nad tvojim gradom tespihom ognjenim zvecnuti,

i kad ti kuršum ubasa u četiri duvara

i kljunom propjeva kraj uha,

to ti ja, majko, s pravim putem dolazim,

s vojskom i rumenim zvijezdama

i vodim nevjestu, mladu mjesečinu,

izažetu iz krvi,

odrunjenu od srca,

razgaljene u grčinama,

od njenog grla i očiju

i sehara mirisnih, otključanih,

kuće se kuće prelešću,

i majke smiju sjedinama,

zemlja-rana

mládi novim djetinjstvom.