ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE U REDAKCIJI ALMIRA ZALIHIĆA – Ismet Rebronja

Ismet Rebronja  (Goduša, Bijelo Polje, 1942. – Novi Pazar, 2006.)

Rebronjino pjevanje jednim je dijelom satkano od zaboravljenih skaski, neobičnih bića i predmeta koji u sebi kriju neslućenu simboliku i on ih vinuvši u šire vremenske prostore približava suvremenosti tako što ih oslobađa njihovih gotovo okamenjenih značenja, da bi ih, oživljene i modificirane učinio medijima za lirsko kazivanje i viđenje; dok je, s druge strane, aktuelno specifično poimanje historijske svijesti, osobeno i vrlo rijetko u jugoslavenskim književnostima. U promatranju historijske prošlosti svoga naroda, koje ima smisla ako određuje i objašnjava sadašnjost ili tu istu sadašnjost na jedan stvaralački način prevazilazi, Ismet Rebronja,  opredijelio se za ono što je suštinsko iskustvo; dakle, nema sentimentalnog, patetičnog lamentiranja nad prošlošću već se o njoj govori sa izvjesnom ironičnom distancom. Smatrajući da historija balkanskog tla ima neke zakonitosti koje se odnose i na historiju bošnjačkog naroda, Rebronja sudbinu svoga naroda posmatra kroz sudbinu tla na kome je on desetak i više vijekova nastanjen. Na tom balkanskom tlu, Rebronja priča o narodu koji se suočavao sa svim zlim vjetrovima, sa svim nepogodama koje su tutnjale, sa svim burama koje su nailazile i prolazile, sa svim mijenama koje su određivale njegovo sveukupno tragično iskustvo. Savremenost je postala na taj način određena prošlost, mijenjali su se okviri življenja, ali je sudbina življenja ostajala ista. Jedna ista historijska situacija na Balkanu ponavljala se kroz vijekove. Nosioci i tvorci historije imali su različita imena i različite ambleme, mitovi su prelazili sa jedne ličnosti na drugu, ali se ishod historije kretao u jednom pravcu koji je mogao da se predvidi i koji je istovremeno bio nepredvidiv. S jednim tako jasno i precizno formiranim osjećanjem historije i tradicije, Ismet Rebronja je o prošlosti mogao govoriti bez povišenog tona i bez patosa, sa reskom linijom ironije u intonaciji.

U novim pjesmama Ismeta Rebronje vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje nisu dvije različite stvari. U tim pjesmama zbiva se jedno, ovo naše, vrijeme. Tlo na kome živimo, tlo je starih civilizacija, ratova, buna i revolucija, njega su pohodili kuga i glad, isto tako kao što su ga pohodila zla u ljudskom obličju. Mitovi koji su nastajali su dio svakidašnjeg života i granica između stvarnog i nestvarnog nikada nije mogla jasno da se povuče. Kao što sve prolazi ali nikada ne može proći jer ostaje u svijesti, Rebronja ukazuje na historijsku situaciju čovjeka našeg vremena koji se suočava sa iracionalnim tendencijama zla koje žele da ga satru u prah i pepeo.

PREĆI PREKO LIMA

I

Lim ima boju ukvarenog testa. Lim je
opštost vode. Besciljna količina. Postoje
i takvi ljudi koji u vodi limskoj vide
svadbe riblje, glave ludačke, šoferske.
Drugi pak ne mogu Lim da premoste, jer su
lađe uklonjene, lađari zaspali. Ima lađara
koji su zaboravili da su lađari i lađara
koji su nestali.
Ja nikako da pređem na drugu obalu Lima.
Ne dozvoljavaju mi krečari, predmeti, sedi
profesori, konjokradice, mutavci, krda,
vikači,
hajkači koji izgone zveri,
a one beže iznad lipa, iznad njiva.
Pokušavam da preplivam, ometaju me
belouške,
čak i otrovnice
Molim lađare, lađara nema,
neki su otišli na more.

II

Kako preći Lim, pitam goniče,
pitam kiridžije,
prodavce duhana, prodavce soli pitam,
proizvođače brezovih metli
sa trgova gospodskih,
svirače, kradljivce zvona, čuvare stada pitam.
Kako preći Lim.
I niko ništa neće da mi kaže.
Neće da kažu konjanici, trkači, kočijaši,
drvoseče.
Neće da kažu skupljači fotografija
za uveličavanje.
Neće karavlasi, niti njihove igle, brdila, sita,
vretena, njihov majmun.
Neće da kažu zadružni čobani,
neće merino ovce, neće.
Neće sveštenici, neće upravnik pošte,
sef neće,
kancelarije neće.
Vodeničari neće. Lim ne mogu da pređem.

III

Neće.
Neće
svadbari,
Nemci,
neće
kumovi s Rudeša, neće,
iznose so i krevete iza baraka,
iznose olovo, žicu, otpad,
nose kućama,
grade avliju.
Neće rođaci s Taluma, smiruju žene
što psuju mustaće bajraktarske,
oficire stare stajaće vojske.
Neće
prosilje devojačke,
zavrzlame.
Niko ništa
neće.

IV

A Lim je opštost. Kako da pređem
na drugu obalu.
Da uhvatim kobilu za rep, pa da pređem,
al vlasnici kobila besni, viču:
Ista je ista… kao u carice kao u magarice!
A Lim je opštost, potajna filosofija,
čaša vode
Aleksandra Makedonskog,
rakija svadbarska,
farmersko mleko.
Lim je
Lim. Izgore Lim!
Ali kako da pređem Lim. To more morsko.
To čudo svetsko.
Taj Lim.
Ako pređem Lim, mogu da postanem moler,
bagerista, skretničar,
da imam kapu državnu, kapu kapsku,
ako pređem.
Mogu da budem činovnik, pisar, limar,
mogu da budem pisac,
mogu da idem u Nikšić na festival,
mogu berač da budem grožđa, pamuka,
al ne da neko čudo,
ne da Lim da prođem.

V

Preko Lima ima srna,
svile, prekrivača.
Preko Lima su bile seče šuma, akcije,
zajedničke livade.
Otuda su dolazile ekipe zaprašivača
diditijem,
uništavači vašaka,
viška, gamadi,
otuda su dolazili dobrotvori,
vakcine, grip i boljke.
Otuda su se raspitivali za koze,
brojali stoku.
Lim je opštost.
Majke uvek plaču kad se preko Lima ide.

VI

Jer može da te neko udavi, zakolje,
napravi sapun od tebe, i to rade u gradovima.
Odseku kosu, prodaju, kao kod nas repove
konjske,
mogu od tebe da naprave četku,
od kostiju tvojih češalj,
od kože kačket,
jer po varošima svašta rade,
naročito ljudima koji prvi put Lim prolaze.

VII

Može svašta da bude čoveku,
ako pređe preko Lima.
Može da se postane čovek,
al meni se ne da.
Od mene nikad čoveka:
Kus pijetao pile dovijeka!
A preko Lima ne daju,
il ja ne smem. Ne znam šta je,
koja tuga,
koja bruka.
Preko Lima imam kapu,
imam baklju.
Preko Lima mnogo guščijih pera,
sve u slavu toponima.
Preko Lima ne može se!

(1974)

MAJKA MOJA

U utrobi kućerka skupila
Nas je ona kao homora
Ogranke svoje.
Oko glave njene pletenice
Ćute kao debele kandžije.
San putova zbog nje kleči
I zalud trave šapću uspavanke.
Za njenim glasom kurjaci jure
Kad tišinu tjera
Sa ognojenih njiva.

Mnogo kune ždrijela
Kad joj iz oči nestanem.
Kad tke zelene ćilimove
Ljepotu s livadama mjeri.

U njene ispucale pete
Uviru kiše.

GŽ 534 75

Trećeg dana uz srp 92,
Na Trgu Tita u N. Pazaru,
Autobusi iz Foče zastali,
Puni muhadžera.

GŽ 534 75 predvodnik,
U 534 75 Asim Podrug,
Bivši pekar, stanar.
Bivši otac. I bivši Asim.

Narod se kupi oko GŽ.
Ko yupi, colu. Gaće, jastuk.
Keks. Mlijeko. Banane. Naranče.
A jedan će: ovo nije pravo.

A drugi: što pjesnik,
Što neki pjesnik ne viče
Ostajte ovdje i tu,
Sunce tuđeg neba neće.

GŽ 534 75 ulazi u maglu,
Voziće dok ima nafte.
Azri na krilu Lejla, tetrapak.
Ne ostajte ovdje, ne idite tamo.

(1992)

KNJIGA EYRIPIDESU

               A što se tiče table crne,
              Ona je crna i kad se obrne.
                                    J. Brodski

Polyphemos iz plemena Cyclopesa
Pojede samo dva brodara
Vrlog Odysseysa dok večeraše
Sa suncem Phoinice za Ithacu.

Na periferiji Scythicusa
Jedini, bez pravde i zakona,
Večerahu meso obližnjeg genusa,
Uz vatru, Androphagosi.

Homeros i Herodotos, kao i mladići,
Prevariše se kad javiše
Da su to već bivši kanibali
Ukraj krda jelena evropskih.

A još kako naivno saopšti
Lewis Morgan, sa jezera Irokeza,
Da Homocid presta, nakon
Uzgoja pitome stoke, izuma brašna.

Očito, dragi tragičaru,
Nisu uzeli u obzir Bosnu
Gdje Evropa unosi u jelovnik
Posljednje zalihe pečene iuvente.
(1993)

TRANSISTOR

Hvata Podbijelje bura
Ko ajkula jato riba,
Da l to stiže zadnja ura,
Da l su stigle igle sviba.

Naše breze smiče vjetar
Ko Ilire rimska lasa,
I da mi je bar kroz etar
Da čujem Bosnu s talasa.

Podbijeljem jastreb kruži,
Već mu vidim zgrabno lice,
Samo kandžu da ispruži,
Stegne krilo prepelice.

Tražim po etrenoj pisti,
Dok ne vrisne ova skala,
Sevdalinku il vijesti,
Dok ne bude noć prestala.

Zalud tražim, sad su rane
Otvorene poput ruže,
Sad je Bosna kao lane,
Iznad kojeg ptice kruže.
 
(1993)

KAPI ROSE

Kapi rose plaču s iva,
Kao pčela kad prestara,
Kao duša nikom kriva,
Suzom s mosta i s Mostara.

Da li ove male kapi
Zapadaju tu zbog srne
Što provlači sjaj sa sapi,
Il su blizu aže crne.

Il su došla crna ila,
Pa je rosa to u nizu
Zakapala do azila
Da preskoči kataklizmu.

Da l će stići do rijeke,
Ili možda do savane,
Naći drume poprijeke,
Ili samo do nirvane.

Hoće l koja kap iz jata
Uzgred malo i vo gošća
Gdje je spremna iza vrata
Tek vogošćna za put bošča.

Kapi rose plaču s iva,
Kao pčela kad prestara,
Kao duša nikom kriva,
Suzom s mosta i s Mostara.
 
(1993)

EMELA
 
Čemerna su danas usta,
I raž ova, ova suša.
Je l moguće od avgusta
Da smo samo ulov skuša.

Vidim s breskve peče jara,
Na sofri gaze uvele,
Rane s Neretve, s Mostara,
Suze doktora Emele.

To je skitska ona shema
Da su Nuri ručak zmija,
Da ne bude više, Ema,
Ni Mostara nit avlija.

Ni kapija, u Mostaru zlata,
Niti rose, u Mostaru park,
Niti kuća, niti jata,
Ni ti: mostarska Jeanne d Arc.

To danas pustoust Moloh
Sit ptica Sunce zakopa,
Čini mi se plače Bloch,
Il je mostarska sinkopa.

Može l, Ema, Rim bez stela,
Bez vučice, opitara,
Rimsko polje bez mustela,
Mi bez Bosne i Mostara.
 
(24. 8. 1993)

SLOVO SLIVENO STRAVOM
 
Našla je sestra moja,
Ležeći potrbuške
Kraj kruške s osoja,
Zrno olovno s puške.

I priča kako je bilo:
Prvo se tijelo raspalo
Jer ga je olovo ubilo,
A zrno eto ostalo.

I kosti nekud nestale
Il zaoralo ih neko ralo,
Tice mu ga znale,
Al olovo eto ostalo.

Potom se iz prikrajka
Sad zbiva ovo:
Rastopi zrno majka,
U tajno pretvori slovo.

I čita ona strave
Iz onog slivenog slova,
Obrće oko glave
Vuka i pse od olova.

Strava se nastavlja time
Kad majka posve zanesena
Pročita poginulog ime
Sa slova slivena.

(1962)